HRVATI KAO TOPOVSKO MESO U RUKAMA NESPOSOBNIH I POTKUPLJENIH “HRVATSKIH” POLITIČARA

BRUNO BUŠIĆ JE REKAO ODPRILIKE OVAKO: DANAS HRVATA IMA SVUGDJE NA SVIJETU

I SVI SANJAMO JEDNO TE ISTO, A TO JE HRVATSKA DRŽAVA BEZ OVIH KOMUNISTIČKIH

VAMPIRA. TI VAMPIRI NAM KRADU NAŠU DRŽAVU HRVATSKU I SVE DOBRO IZ NJE.

NE BOJTE SE BRAĆO, DOĆI ĆE I TAJ DAN, KADA ĆEMO IMATI SVOJU NEZAVISNU,

SUVERENU HRVATSKU. ONDA PAZITE DOBRO!!!! KADA NAŠI POČNU KRASTI I

PRODAVATI NAS SVJETSKIM PROSTITUTKAMA I KOJEKAKVIM EMISARIMA

MI HRVATI U HRVATSKOJ SMO UGROŽENA VEĆINA

 

Ivica Šola: Želim biti ugrožena manjina i od toga pristojno živjeti

Dragi Bože, upućujem ti ovu jadikovku jer si me teško kaznio. Davno, kada sam čitao Gandhija, nisam shvatio sljedeću rečenicu: “Biti manjina nerijetko je privilegij.” Moj život kao pripadnika većine u mnogim pitanjima je postao pakao: ja sam katolik, Hrvat u Hrvatskoj, bijelac, heteroseksualac.

Svi ti (većinski) identiteti za mene su nepodnošljivi, izazivaju grizodušje.

Molim Te, ako je moguće, pretvori me u crnca, pravoslavca, Srbina u Hrvatskoj, u homoseksualca ili transrodnu osobu.

Razlog je jednostavan: želim biti žrtva, želim biti ugrožen od većine i od toga puno pristojnije živjeti nego sada. Želim biti ponajprije Srbin u Hrvatskoj, ali ne bilo kakav, običan Srbin, već Pupovčev, SDSS-ov. Dragi Bože, zato molim od tebe sljedeće u trinaest točaka.

Prvo, omogući mi da kao Vojislav Stanimirović sudjelujem u okupaciji Hrvatske, vukovarsku bolnicu nazovem ustaškim uporištem, a poslije postanem za nagradu dio hrvatske izvršne i zakonodavne vlasti i pritom budem, kao vladajući, ugrožen.

Drugo, molim te dozvoli mi da silujem Hrvatice u Vukovaru i poslije aboliran šetam gradom i gledam žene koje sam silovao, da ih kao Vesna Pusić šaljem kao pripadnice većinskog naroda na gay paradu u Splitu da se iskupe za svoje silovanje solidariziranjem s drugom manjinom, homoseksualcima, koji su također stalno ugroženi.

Daj mi da sudjelujem u agresiji na Hrvatsku, pobijem i izmučim više desetaka ljudi, najviše civila, napravim 200 milijardi eura štete, napravim genocid na Ovčari i Škabrnji, a onda meni Hrvatska plaća “ratnu štetu” iz proračuna, plaća izdavačku, “kulturnu” djelatnost, nagrađuje me sa zagarantiranim mjestima u Saboru što nema nijedna od ustaških država EU-a.

Dragi Bože, daj mi da budem Srbin, kako bi mi djeca lakše dobila posao u HEP-u, Hrvatskim šumama i državnim službama jer je premalo Srba tamo, kaže Pupovac. Dragi Bože, daj mi da budem Srbin koji je huškao na rat u Glini i govorio da je ovo velika Srbija kako bih par desetaka godina poslije dočekan za nagradu sa svim državničkim posjetima, transformiravši se od četničkog vuka u “europskog Vučića”.

Dragi Bože, promijeni mi ime u Milorad da mogu nekažnjeno lagati o prekrštavanju Srba, da mogu šutjeti o sudbini dr. Šretera, Hrvata, katolika, bijelca, heteroseksulaca koji je kao većina ubijen od strane ugrožene srpske manjine.

Biti Pupovčev Srbin u Hrvatskoj je zabavno, profitabilno, nadrealistično. No, ne želim biti obični Pupovčev Srbin. Želim, kako bih bio još ugroženiji, biti Srbin transeksualac i crnac, dakle želim biti ugroženi Srbin za 21. stoljeće koji kao manjina nije ugrožen samo po nacionalnom ključu, već i spolnom, rasnom i obiteljskom, pa da u sklopu 13 točaka tražim rodno neutralne WC-e za srpske transeksualce s transrodnom antifašističkom kokardom, da kao srboafrikanac i žena nosim bradu kao transrodni četnik.

Da registriram partnerstvo istovremeno sa Stanimirovićem i Milankom Opačić kako bih njemu bio muž, a njoj supruga pa bismo izdali slikovnicu za vrtiće pod naslovom “Svi Srbi u jednom krevetu.”

A onda grom iz vedra neba i progovori Bog. “Sinko, ne znaš što pričaš i tražiš. Znaš li ti one srpske stihove: ‘Nebo je plave srpske boje, na njemu stoluje srpski Bog, oko njega anđeli srpski stoje, i služe Srbina Boga svog.’

Kako ti nije jasno da su svi ljudi na svijetu zapravo Srbi jer sam ih stvorio ja – Bog Srbin, samo govore različitim jezicima. I svi su zapravo pravoslavci, pa onda i ti. Katolici su falsificirali Bibliju. Prvi ljudi nisu bili Adam i Eva, već Šešelj i aktualna srpska premijerka Ana Brnabić. Stablo spoznaje dobra i zla zapravo je bilo balvan. Tada je počela balvan revolucija.

Laž je i da su stvoreni kao muško i žensko. Šešelj je žena zatvorena u tijelu muškarca, zbog čega mu nikada nije narasla brada, a Brnabićka kao muškarac zarobljen u tijelu žene. Ona zmija koja ih je zavela je ustaška guja o kojoj je govorio Ivo Josipović u Knessetu. Kad se moj Sin utjelovio, budući da je bio Srbin, Židovi su ga ubili, ne znajući da ubijaju svog sunarodnjaka.

I crnci su Srbi, ali su pocrnili jer su ih stoljećima ocrnjivali zbog srpskog podrijetla. Heteroseksualci su nastali uslijed istočnoga grijeha kada se iskrivila prava ljudska narav, šešeljevsko-brnabićkina. Ustaška guja još od raja je neprijatelj Srba.

Tvoj vapaj stoga je nepotreban, ti jesi Srbin, homoseksualac, crnac u potenciji i pravoslavac, a među pravoslavcima, znaš, ima svega, nađe se i pokoji kršćanin. Evanđelja su falsifikati, urota CIA-e i Vatikana, pravo Evanđelje je Memorandum SANU.

Trinaest zahtjeva Pupovca i SNV Hrvatima, bili bi nepotrebni kada bi se svi vi obratili i vjerovali Memorandumu”, zaključi Bog.

(P.S. Oprostite, ali o mantri o “ugroženost Srba” u RH kojom je i počela agresija, kao i stalnom traženju da budu država u državi, što je ostvarenje ciljeva agresije mirnim putem, ne mogu više pisati ozbiljnim jezikom, jer to što čine Pupovčevi nalik je crnom humoru, a ne odgovornoj manjinskoj politici.) CIA I VATIKAN , CIA I VATIKAN. VATIKAN, VATIKAN, VATIKAN.

PONAVLJAJTE MANTRU: VATIKAN JE KRIV ŠTA SU VAŠI POPOVI ZLOČINCI

I NA NJIMA STOJI DOBAR DIO ODGOVORNOSTI SRBIJE ZA ZLOČIN PROTIV

HRVATSKOG NARODA.

Continue reading “MI HRVATI U HRVATSKOJ SMO UGROŽENA VEĆINA”

Kočevski Rog

 

MILKA PLANINCplaninchudina01ISPOVIJEST IVANA GUGIĆA, PARTIZANA 26. DALMATINSKE DIVIZIJE O POKOLJU HRVATSKIH ZAROBLJENIKA KOD LJUBLJANE I KOČEVSKOG ROGA
UBIJANJA U KOČEVSKOM ROGU
Ivan Gugić, 14. kolovoza 1953.

Svakako je istina, da su iz vagona iznosili onesviještene i gdjekada lude ljude, a drugi su od slabosti i žege posrtali i padali putem. Te su onda pratioci tukli
Ubijanje je vršeno ispred jame i to uglavnom metkom u zatiljak, a neki su i živi skakali u jamu, duboku bar 50 metara. Mnogi nisu bili još izdahnuli, nego su strašno jaukali u jami, nakon čega su partizani od vremena do vremena bacali bombe u jamu
Od stanice do kasarne išli su pješice i još odjeveni, svjesni, da idu u smrt. Neki od zarobljenika su glasno protestirali i govorili ubojicama, da će doći dan pravedne osvete. Drugi su opet plakali
Rođen sam u Veloj Luci 1925. godine. Za vrijeme rata boravio sam kod kuće, kod svojih roditelja, sve dok me partizani nisu prisilno mobilizirali 10. rujna 1943. Bio sam u 26. dalmatinskoj partizanskoj diviziji, te sam bio određen na rad u engleskoj bolnici na Visu jer sam bio malodoban. U ožujku 1945. bio sam priključen XI. dalmatinskoj brigadi kod Gospića nakon pada tog grada. Odatle sam pošao u borbe kod Trsta, te nakon pada Trsta dalje uz Sočansku dolinu sve do sela Kranjske Gore, gdje smo stigli 15. ili 16. svibnja 1945. Ostao sam sa svojom jedinicom jedan dan, dok se nisu predale neke njemačke čete (Vlasovci u njemačkim uniformama). U Koruškoj sam ostao 6 dana, bio sam u Klagenfurtu i okolici. Tu sam bio prisutan, kad su engleske čete predavale hrvatske vojnike, koji su im se u vjeri bili predali te ih razoružane izručivali Titovim snagama. Nakon toga poslani smo vlakom u Jugoslaviju, kroz tunel u Jesenice, jer nam saveznici nisu više dozvoljavali ostati u Koruškoj. Nakon jednog dana prebacili smo se pješke u Kranj (oko 24. ili 25. svibnja). U Kranju, i to točnije u Primskovu, ostali smo opet jedan dan. Tada je stiglo naređenje od štaba 26. divizije štabu XI. dalmatinske brigade, da se izaberu iz cijele brigade, koja je imala 4 bataljuna, najpouzdaniji komunisti, kako časnici tako i vojnici, za neki povjerljivi zadatak. Od njih su stvorili posebnu četu. Odmah mi je tada povjerljivo saopćio moj mještanin D. J., potporučnik, da su ljudi izabrani za ubijanje zarobljene hrvatske, slovenske i njemačke vojske. Moja treća četa (i ja osobno) bili smo određeni za pratnju i osiguranje ove novoformirane jedinice, koja je brojala sedamdesetak ljudi. Zapovijedao im je kapetan Nikola Maršić iz okolice Makarske, nekad zamjenik komandanta 2. bataljuna, a komesar čete bio je Ivan Bokež, Crnogorac. Glavni komandant bio je major Simo Dubajić iz Kistanja kraj Šibenika, načelnik štaba IV. Armije, operativni odsjek.
U pratnji čete ubojica
Sutradan, 25. ili 26.svibnja 1945. krenula je ova ubilačka četa praćena od 3. čete 3. bataljuna u Ljubljanu, gdje smo se iskrcali iz kamiona u logoru pred Ljubljanom s drvenim barakama. Tamo je bila masa zarobljenika – vojnika i civila, dapače i žena i cijelih obitelji. Doznao sam, da se logor zove Št.Vid: tamo je bila biskupska gimnazija, a ograđen je bio žicom. Nama nisu dali pristupiti među logoraše, ali je ona izabrana četa ubojica ulazila u logor i pljačkala satove, nalivpera, prstenje, zlatninu itd. Mi smo znali da ih vode na ubijanje. Našu treću četu povezla su dva kamiona oko 10 sati istog dana za skupljanje i otpremu odjeće poubijanih zarobljenika. Vozili su nas 4-5 km u pravcu Tržaške ceste, koja ide prema Trstu. Išli smo najprije natrag prema Ljubljani 1.5 km, a potom smo skrenuli desno i nastavili širim poljskim putom oko 3 km. Tu smo došli do seljačke kuće u voćnjaku, iza koje je bila šumica i njiva, te neka jama oko 100 m daleko od kuće. Došavši na mjesto vidio sam grupu zarobljenika, oko 50 ljudi, gdje ih skidaju i vežu žicom za ruke dva po dva za mišice; te parove su opet povezali između sebe žicom. One, koji su padali od iznemoglosti ili straha, natovarili bi između dvojice jačih da ih nose do jame. Tukli su ih. Zapovijedali su im, da pjevaju: “Sjeno-slama, kuća-jama”. Zarobljenike su skidali i vezali oni isti, koji su ih i ubijali. Prevozili su ljude kamionima u pratnji slovenske kurirske jedinice pod komandom nekog visokog plavokosog kapetana, Slovenca, borca od 1941. sa spomenicom. Kamionima je stizala svaki sat otprilike jedna tura i to cijeli dan, svega oko 40 kamiona te su se navečer hvalili, da su ubili 800-1000 ljudi. Da se slabije čuje pucanje, stavljali su na engleske ručne strojnice od 20 metaka tzv. “glušnik” na cijevi.
Ubijanje je vršeno ispred jame i to uglavnom metkom u zatiljak, a neki su i živi skakali u jamu, duboku bar 50 metara. Mnogi nisu bili još izdahnuli, nego su strašno jaukali u jami, nakon čega su partizani od vremena do vremena bacali bombe u jamu. Te žrtve su bili Slovenci, te nešto Hrvata, i to svi odreda muškarci. Ja sam se oko 11 sati dovukao do jame i pogledao u nju, ali se nije ništa vidjelo. Zbog toga su mi Bokež i Maršić udarili po šamar i ja sam pao okrvavljen u nesvijest. Našoj pratećoj četi nije bilo dozvoljeno to gledati. Tu smo ostali do večeri i pakirali robu ubijenih. Vratili smo se oko 8 sati navečer u logor Št.Vid. Te večeri stiglo je naređenje majora Sime Dubajića, da se ubijanje više ne vrši kraj grada, jer tako narod može saznati tajnu. Govorilo se, da će jamu minirati zajedno s mrtvacima, da se tako pokopa tajna. Inače, za vrijeme ubijanja posipali su živim vapnom krv oko jame, da se muhe ne kupe i krv ne zaudara. Kreč je donio neki seljak.

kocevski rogSkica logora Št. Vid kod Ljubljane:
Brojem 1 označeno je mjesto na kojem su pred odvođenje u Kočevski Rog dva tri dana ležali hrvatski domobrani.
Brojem 2 označeno je mjesto na kojem su pred odvođenje u Kočevski Rog dva tri dana ležali Nedićevci i Ljotićevci
Brojem 3 označeni su iskopani rovovi.
Strelicom je ozančen dvorišni prostor gdje su dva-tri dana ležali slovenski domobrani i policajci.

Kočevski rog
Sutradan smo pošli vlakom u Kočevje, koje je bilo jako razrušeno. Mi smo se naselili u neku polurazrušenu kasarnu oko 800 m izvan grada, gdje su nekad bile njemačke čete. Ubilačka četa bila je stigla prije nas, ali ih nismo više vidjeli. Oni su po pripovijedanju drugova bili otišli u šumu, daleko dva-tri sata hoda, ali ja to točno ne znam. Znam samo, da su tamo bili partizanski logori za vrijeme rata. Ta šuma se zvala Kočevski Rog.
Zadatak moje čete je bio, da najprije u kasarnu primimo one, koje su dopratili slovenski kurirski odredi, koji su ujedno u sobama s njih skidali robu, tražili oružje i zlato – bilo je nakupljeno 5-6 kg zlata, a za dragocjenosti je bio odgovoran komesar 3. čete Ljubo Barbarić, Hvaranin. Mi smo slagali robu u bale i vozili na željezničku stanicu kamionom. Rekli su nam, da će se roba prerađivati u vojnička odijela. Naš zadatak je bio također čuvati zarobljenike do dolaska kamiona i tovariti ih na kamione. Zapovjednik čete bio je Pelješčanin Ivo Franković.
Ostali smo punih osam dana u Kočevju.
Stizalo je dnevno po 10 i više vlakova, s plombiranim (zatvorenim) vagonima, uvijek najmanje 10, a gdjekad i po 20. Te su ljude dovozili iz Ljubljane, a možda i iz drugih krajeva. Skoro svi su bili vojnici-muškarci, ali i nekoliko žena, koje su silovali kod jame prije strijeljanja. Bilo je nešto i nedoraslih mladića od 15 do 16 godina te znam za slučaj, da je kapetan, plavokosi Slovenac spriječio strijeljanje jednog takvog dečka, valjda jer ga je poznavao. Od onih, koji su prošli kroz moje ruke, bilo je više Hrvata nego Slovenaca, te nekoliko srpskih četnika. Ne znam, koje su čete tu bile ubijane. Svih ubijenih, u dvije jame – bilo je 30 do 40 tisuća u 8 dana. Ubojice su u nedjelju polazile na Bled na odmor nakon osam dana ubijanja, pa je uoči toga, u subotu, bio priređen neki ples za njih. Na plesu su se hvalili, da su likvidirali 30, 40 tisuća neprijatelja u 8 dana.
Prema odijelima, koja smo spremali u Kočevju, bilo je preko 30.000 ubijenih. Mi smo poslali iz Kočevja preko 20 vagona robe; dnevno smo slali 2 do 3 vagona robe.
Žene su silovali kod jama
Glede žena mogu izjaviti, da sam ih vidio 10-15, ali ja sam za vrijeme svoje službe vidio tek jedan dio tih nesretnih zarobljenika, te je sigurno tih žena bilo više od 15. Njih nisu skidali kod naše kasarne nego, su ih do gubilišta vodili odjevene; silovali su ih kod jama i kasnije se tim djelom hvalili, napose neki Hvaranin Kačić Božo, po činu zastavnik. Žene su posebno jadno izgledale i neprestano su plakale. Bile su rastavljene od svojih muževa, koji su bili hrvatski časnici i kod Kočevja ubijeni. S njima nije bilo ni jedno dijete. Žene su bile odjevene u građanska odijela, a neke su nosile vojničke hlače i čizme, valjda radi lakšeg putovanja.
Nama uopće nisu dali doći blizu žena, jer su očito ubojice imali s njima svoje namjere. Osim žena vidio sam možda do 200 dječaka od 14-16 godina, koji su nosili uniforme ustaške mladeži. Njih su potukli sve, osim prije spomenutog dečka, spašenog od kapetana Slovenca. Svi su govorili, da su nevini i da nisu ništa učinili, a mnogi su i plakali.
Vagoni sa zarobljenicima izgledali su strašno: pošto im nisu dali ići izvan vagona radi tjelesnih potreba, to su vagoni bili zagađeni i puni smrada. Nadalje nisu dobivali ni hrane ni vode na cijelom putovanju, a ne znam ni kako su ih hranili u logoru. Svakako je istina, da su iz vagona iznosili onesviještene i gdjekada lude ljude, a drugi su od slabosti i žege posrtali i padali putem. Te su onda pratioci tukli ili eventualno natovarili na leđa zdravijih i jačih zarobljenika. Od stanice do kasarne išli su pješice i još odjeveni, svjesni, da idu u smrt. Neki od zarobljenika su glasno protestirali i govorili ubojicama, da će doći dan pravedne osvete. Drugi su opet plakali, spominjući ženu, djecu, majku.. Neki su govorili, da su činili dobro i spašavali čak i partizane te molili, da ih poštede, ali nitko nije dobio milosti. Ispitivanja među zarobljenicima ili suđenja nije bilo: svi dovedeni u Kočevje imali su umrijeti. Zajedno su ubijani domobrani, ustaše, četnici, Rupnikovi vojnici i svi drugi. Bilo je čak i nešto malo njemačkih vojnika u uniformama, posebno časnika. Ubijena su tu i 2-3 ustaška pukovnika.
Čuo sam, da je više ljudi pobjeglo ispred same jame, kada su već vidjeli, da će za koji čas poginuti, te su onda riskirali život. Neki su se i spasili, ali su druge ubili partizani pucajući za njima.
Spašeni životi
Ja sam spasio nekoliko života i to u dva slučaja. Pred kasarnom u Kočevju opazio sam jedno poznato lice. Nisam znao u prvi čas, tko je pa sam ga zapitao: Otkud si ti? – On se sav tresao i nije mi odmah odgovorio. Pitao sam ga ponovno i ohrabrio ga, da bi on odgovorio: Ja sam Dalmatinac, s Korčule, iz Vele Luke. Kad sam ga pitao da li me poznaje, jer ja sam ga poznao, odgovorio je da me ne poznaje. Kad sam mu se predstavio, onda me prepoznao i poljubio, zaklinjući me, da ga spasim. Ja sam potom otišao kapetanu Bokežu i garantirao svojom glavom za njega, govoreći da su ga Nijemci na silu odvukli sa sobom prigodom napuštanja Korčule i dali u hrvatsku vojsku (imao je tada 15 godina). Kapetan mi veli: dobro, ali ako doznamo, da je on pomagao Nijemcima ili ustašama, onda ni tebi nema više glave.
M.S. je stalno išao sa mnom u mojoj četi. Petnaestog dana stigao je povoljan odgovor u Tetovo, gdje mi je tada četa bila premještena. Tu je mali oslobođen, ali je ostao u četi još dvije godine na odsluženju vojnog roka.
Drugi je slučaj ovaj: Isti M. S. me molio, da pomognem njegovom satniku I. G. iz Slavonskog Broda, koji je bio u vagonu s drugim vojnicima i strašno trpio žeđ. Ja sam zagrabio vode iz gustijerne u kantu i odnio do vagona, koji mi je pokazao moj mještanin M. S. Kako sam poznavao pratioce, pustili su me da priđem. Otvorio sam vagon i dao im piti. Kad se stražar odmakao dalje, ja sam pustio I. G. i druga četiri vojnika, koje je on izabrao, i oni su pobjegli preko željezničke pruge i neke livade u šumu prema jugu. Bila je već polutama, prvi suton i nisu ih primijetili. Prije bijega, u znak zahvalnosti, dao mi je neki zlatni lančić s vrata, srdačno mi zahvalio… Ja sam kasnije dobio petnaestak paketa iz Slavonskog Broda sa šunkama, brašnom, mašću, kobasicama…, a i mi smo njima poslali nešto ulja i smokava. Mogao mi je slati pakete, jer mu je M. S. poslao u Slavonski Brod moju kućnu adresu pa su paketi stizali najprije na oca, a kasnije na mene, kad sam poslije četiri godine došao kući 1949.(jer sam također odležao 6 mjeseci u vojnom zatvoru na Novoj vesi u Zagrebu).
Posebnu brigu posvetili zlatu
Nakon 8 dana prestalo je ubijanje. Čuo sam, da su neki ljudi u civilu došli, koji su trebali minirati pećine i prekriti masovne grobove, a nakon toga su preko toga strašnog mjesta položili i zelene grane. U subotu, zadnjeg dana ubijanja, došla je neka komisija viših oficira u uniformi, koju sam osobno vidio (bilo je 5-6 ljudi među kojima i pukovnik Dule Korać, Srbin s Korduna, te ostali potpukovnici i majori), a uz njih je bilo i 2-3 civila u dobrim odijelima. Kod nas u kasarni zaustavili su se jedva pola sata, a primio ih je Simo Dubajić i komesar Ivan Bokež. Oni su gledali, kako mi pakiramo odijela te su posebnu brigu posvetili skupljenom zlatu i na kraju ga ponijeli sa sobom. Predao im ga je Bokež, a da nama nisu ostavili niti jedno pero za pisanje. Bokež nije kasnije imao neprilike radi predanog zlata, što znači, da je predao zlato u ruke ovlaštenim ljudima.
Nakon toga otišli su u šumu, kod jama – masovnih grobova. Pri dolasku komisije sam doznao, da im je zadaća utvrditi kako je obavljen posao masovnog ubijanja i da li su dobro uklonjeni svi vidljivi tragovi masovnog ubijanja ljudi. Komisija nije dolazila natrag u Kočevje. Čule su se samo eksplozije iz šume (nekoliko njih uzastopce) te smo bili uvjereni, da se tim pokrivaju jame s tisućama mrtvih tijela.
Ubojice se odmarale na Bledu
Ubilačka četa otišla je u nedjelju ujutro vlakom na Bled preko Ljubljane (oko 7 sati). To sam kasnije doznao, kad su se ubojice vratile svojim četama u Makedoniju. Pričali su, da su bili dobro nagrađeni, da su dobili odmor na Bledu u nekom hotelu 10 ili 12 dana, da su bili vrlo dobro hranjeni i da su se sjajno zabavljali, jer su se kupali i imali čamce na raspolaganju, a svaku večer davana je za njih predstava. Svi su bili visoko odlikovani i svaki od njih je imao 2-3 odlikovanja, a imali su također i zlatne satove, fotografske aparate i slično. Medu tim najviše odlikovanim ubojicama bio je neki Čepić Ante iz Makarske, kurir štaba brigade, omladinski rukovodilac, star 21-22 godine. Poslije toga događaja mnoge od tih ubojica hvatali su živčani napadaji – takozvana partizanska bolest.
Moja 3. četa ostala je do nedjelje navečer u Kočevju, te je potom vlakom bila prebačena u Kranj, gdje smo ostali desetak dana i bili poslani dalje u Tetovo, u Makedoniju, kamo smo stigli 7. srpnja 1945. Na slici desno – Kartografski prikaz stradavanja Hrvata kod Bleiburga, svibnja 1945.

MOJI PRIJATELJI AD ASTRA PER ASPERA

2016-03-09-13-23-24-e1509729296403.pngSJEČANJE NA MOJE PRIJATELJE

Sjećanje na moje prijatelje koji su dali ono neprocijenjivo , svoje živote. Onima koji su se žrtvovali

za srećom , za boljim životem i nama koji smo još ovdje. Izgubili su živote od  Srpskih i Crnogorskih četnika. U glavama tih Srpskih i Crnogorskih četnika nije se ništa promijenilo iako je od rata završilo više od 20 godina. Danas ne ratujemo protiv njih nego protiv onih sinova bivših komunističkih čelnika koji su se skrivali u mišiju rupu dok je rat trajao ,a danas su oni “zlatna mladež Hrvatske” i većinski vlasnici mnogobrojnih firmi i kompanija.Njihove kćeri i sinovi se danas šepure po Hrvatskoj vozeći skupocijena auta i na svim glavnim događajima unutar hrvatske.

Za sve hrvatske vitezove:  Za dom spremni.

The memory of my friends who have made it priceless, their lives. To those who sacrificed themselves for happiness, a better life for us who are still here. They lost the lives of Serbian and Montenegrin Chetniks. In the minds of these Serbian and Montenegrin Chetniks nothing has changed even though the war ended more than 20 years. Today the war is not against them but against those sons of former communist leaders who were hiding in a mouse holes while the war lasted, and today they are “golden youth of  Croatian” and majority owners of many companies and firms.Their daughters and sons of the day driving around Croatia high class car and they are at all major events in the Croatian. For all Croatian knights: ZA DOM SPREMNI




                                                  Jasen Drnasin killed by Canadian police

Zapovijednik izvidničko  satnije ( Commander of a reconnaissance and sabotage company)

 

Gospodin Miro Barešić i ja se nismo nikad sreli.
On je bio utjeljovjenje svih pravih Hrvata o Hrvatskoj nezavisnoj državi

 

OPERACIJA LABRADOR

 

OPERACIJA LABRADOR ( OPERATION LABRADOR)
March 14, 2015
vistler
Operation Labrador was a false flag operation carried out by the Yugoslav Air Force’s Counterintelligence Service (KOS) in the Croatian capital city of Zagreb during the early stages of the Croatian War of Independence. It was devised as a series of terrorist attacks intended to create an image of Croatia as a pro-fascist state. Two bombings were carried out on 19 August 1991, with one at the Jewish Community Centre and a second near Jewish graves at the Mirogoj Cemetery; there were no casualties. Additional attacks targeted the national railway network and were designed to implicate the Croatian President. Operation Labrador was complemented by Operation Opera — a propaganda campaign devised by the KOS to feed disinformation to the media.
Further activities of Operation Labrador were abandoned in September, after Croatian authorities captured the Yugoslav Air Force regional headquarters in Zagreb, and confiscated documents related to the operation. The authorities took nearly a month to analyze the captured documents, allowing time for the principal agents involved in the bombings to flee. Fifteen others were arrested in connection with the attack, but they were subsequently released in a prisoner exchange. Five KOS agents involved in Operation Labrador were tried in the Federal Republic of Yugoslavia on terrorism charges and acquitted. Croatian authorities captured two KOS agents who were part of the operation and tried them along with seven other agents who were tried in absentia. Those in custody were acquitted, while those tried in absentia were convicted.
The existence of Operation Labrador was further confirmed through the testimony of a former KOS agent, Major Mustafa Čandić, during the trial of Slobodan Milošević at the International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia in 2002.
Operation Labrador was a false flag operation carried out by the Yugoslav Air Force’s Counterintelligence Service (KOS) in the Croatian capital city of Zagreb during the early stages of the Croatian War of Independence. It was devised as a series of terrorist attacks intended to create an image of Croatia as a pro-fascist state. Two bombings were carried out on 19 August 1991, with one at the Jewish Community Centre and a second near Jewish graves at the Mirogoj Cemetery; there were no casualties. Additional attacks targeted the national railway network and were designed to implicate the Croatian President. Operation Labrador was complemented by Operation Opera — a propaganda campaign devised by the KOS to feed disinformation to the media.
Further activities of Operation Labrador were abandoned in September, after Croatian authorities captured the Yugoslav Air Force regional headquarters in Zagreb, and confiscated documents related to the operation. The authorities took nearly a month to analyze the captured documents, allowing time for the principal agents involved in the bombings to flee. Fifteen others were arrested in connection with the attack, but they were subsequently released in a prisoner exchange. Five KOS agents involved in Operation Labrador were tried in the Federal Republic of Yugoslavia on terrorism charges and acquitted. Croatian authorities captured two KOS agents who were part of the operation and tried them along with seven other agents who were tried in absentia. Those in custody were acquitted, while those tried in absentia were convicted.
The existence of Operation Labrador was further confirmed through the testimony of a former KOS agent, Major Mustafa Čandić, during the trial of Slobodan Milošević at the International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia in 2002.
 
Operacija Labrador je bila operacija dezinformacije i stvaranje negativnog imiđa Republike Hrvatske. Provedena je iz centara  Jugoslavenskog Ratnog zrakoplovstva i Kontraobavještajne službe (KOS) u hrvatskom glavnom gradu Zagrebu u ranim fazama Domovinskog rata. Ona je zamišljena kao niz terorističkih napada namjerovajući stvoriti sliku o Hrvatskoj kao pro-fašističke države. Dva napada provedeni su 19. kolovoza 1991. godine, s jednim u zajednici Centra židovske sinagoge  i drugi kod židovskovg groblja na  Mirogoju, nije bilo žrtava. Dodatni napadi koji su bili ciljani su nacionalne željezničke mreže, te su dizajnirani tako da upućuju na hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana kao mrzitelja Židova i velikog nacionalistu. Operaciji Labrador je dopunjena Operacija Opera – propagandna kampanja koju je osmislio  KOS trebala je slati dezinformacije u medije.
 
Daljnje aktivnosti operacije Labrador su napušteni u rujnu, nakon što su hrvatske vlasti zarobili  regionalno sjedište  jugoslavenskog zrakoplovstva u Zagrebu, a zaplijenjeni dokumente koji se odnose na rad. Vlastima je trebalo skoro mjesec dana za analizu snimljenih dokumenata, za to vrijeme većina kosovih agenata je prebjegao. Petnaest osoba su uhićeni u vezi s napadom, planiranjem akcija  ali su kasnije pušteni u razmjeni zarobljenika. Petorici pripadnika kontraobavještajne službe JNA. Sudionicima u operaciji Labrador sudilo se u Saveznoj Republici Jugoslaviji na temelju optužbi za terorizam i oslobođeni su. Hrvatske vlasti su zarobili dvojicu  KOS agenata koji su bili dio operacije i pokušalo  se  osuditi još sedam agenata koji su nestali.  Postojanje operacije Labrador dodatno je potvrđeno kroz svjedočenja bivšeg agenta KOS, bojnika Mustafa Čandić, za vrijeme suđenja Slobodanu Miloševiću pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju 2002. godine. Hrvatski “odgovor” na operaciju Labrador.