SRBSKI RATNI ZLOČINI NAD HRVATIMA

SERBIAN WAR CRIMES ON CROATIAN PEOPLE DURING WW2 AND 1991-1995

SERBIAN WAR CRIMES ON CROATIAN PEOPLE DURING WW2 AND 1991-1995

Kod ustanika i partizana Srba, “komunist” je značio da se taj pojedinac bori i zalaže za komunističku Jugoslaviju, a ne za Republiku Hrvatsku i neke republičke interese. Bilo kakva Jugoslavija, uvijek je značilo Velika Srbija, što je Srbima bio jedini cilj, za to su se jedino borili.”

Nakon pada prve Jugoslavije, intenziviraju se četnička zvjerstva i klanje svega što nije srpsko. Ta zvjerstva su započela od istočne Bosne do Like, Banije, Korduna, Dalmacije i diljem Hrvatske, posebno u dijelovima gdje je živjelo miješano pučanstvo. Zvjerstva četnika i srpskih partizana su neopisiva, od klanja, rezanja dijelova tijela, nabijanja na kolce, do pečenja i bacanja živih Hrvata u razne jame te mučenja zarobljenih

Drugi svjetski rat u Hrvatskoj imao je tri bitna obilježja. Prvo se očituje u intenziviranju četničkog klanja svega što nije srpsko, i ostalih masovnih zločina. Drugo su odluke Avnoja s ciljem stvaranja zakonske podloge za novu Jugoslaviju – veliku Srbiju. Treće je kadrovsko preuzimanje vlasti od strane Srba, kakvo je bilo i za vrijeme Kraljevine Jugoslavije.

Dakle, nakon pada prve Jugoslavije, intenziviraju se četnička zvjerstva i klanje svega što nije srpsko. Ta zvjerstva su započela od istočne Bosne do Like, Banije, Korduna, Dalmacije i diljem Hrvatske, posebno u dijelovima gdje je živjelo miješano pučanstvo. Zvjerstva četnika i srpskih partizana su neopisiva, od klanja, rezanja dijelova tijela, nabijanja na kolce, do pečenja živih Hrvata, bacanja živih Hrvata u razne jame te mučenja zarobljenih. Tako, na primjer, kada su uhvatili župnika Jurija Gospodnetića, pozvali su sve Srbe ispred katoličke crkve, stavili župniku na leđa magareći samar i jahali na njemu. Potom su ustanici naložili vatru, te uz veliku viku i galamu nabili župnika na ražanj i pekli ga. Tada uhvaćeni Hrvati, među kojima je bila i župnikova majka, bili su primorani to gledati. Nakon toga zarobljeni Hrvati odvedeni su u Tiškovac u kojem su mučeni, potom odvedeni u Kamenicu i ubijeni.

Nekoliko dana poslije, 2. kolovoza, ustanici su počinili strašan zločin u hrvatskom selima Krnjeuši i Vrtoči koje su potpuno spalili, a više od 200 stanovnika ubili. Tamošnjem trgovcu Josipu Matijeviću odrubili su glavu, stavili je na kolac i nosili okolo, a truplo bacili u vatru. Tada su ubili devetero članova njegove obitelji, među kojima petero djece. Tada je ubijen i župnik Krešimir Barišić. Ti zločini počinjeni su pod vodstvom Mane Rokvić i Laze Astlagića. (Hrv. kontraverza str. 91)

Prikrivanje četničkih zvjerstava

Tadašnja liječnica u Drvaru, dr. Irma Rotbart, supruga poznatog ljevičarskog književnika Ervina Šinka, u svom dnevniku koji je pedantno vodila, opisala je napad ustanika (četnika) na Drvar, koji ju je iznenadio. U dnevniku navodi kako je 30. srpnja vidjela “da kolovozom prolazi grupa od pedesetak ljudi u širokim redovima, to su muškarci svezanih ruku, a pored toga svi su vezani za onog ispred i iza sebe”. Dalje je dr. Irma napisala da su u jamu Kamenicu, ustanici bacili “preko 200 povezanih muškaraca katolika”. Osim toga, srpski su ustanici, 27. srpnja 1941., Hrvate koji su radili u Tvornici celuloze u Drvaru, njih 89 s obiteljima pobacali žive u kotlove celuloze. (Hrv. kontraverza str. 90). Već tada je poubijano nekoliko stotina Hrvata. Samo u Drvaru ubijena su 400 Hrvata.

Rezultati srpskog ustanka bilo je etničko čišćenje Hrvata. U zapadnoj Bosni ubijeno je i protjerano oko 4000 Hrvata. Ovo je samo jedan mali prikaz zvjerstava koje su činili četnici koje su se tada zvali ustanici.

O velikosrpsko-četničkim i srpsko komunistički zločinima postoje mnoštva pisanih knjiga i izjava kao svjedočanstva. Dovoljno je pročitati Sivu knjigu – Odmetnička zvjerstva i pustošenje u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Da bi prikrili dotadašnja četnička zvjerstva, Đoko Jovanić i Gojko Polovina odlaze 26. srpnja 1941. u Srb gdje dogovaraju o osnivanju prve partizanske ćelije. Potom četnici i srpski partizani uspostavljaju suradnju s talijanskim fašistima. I jedni i drugi su okupatori s osvajačkim pretenzijama i etničkim čišćenjem. Tako, 11. kolovoza 1941., u mjestu Otriću, Gojko Polovina, ispred ustanika-četnika i Đoko Jovanić ispred partizana, zaključuju sporazum s talijanskim fašistima o nenapadanju – sporazum o suradnji. (99)

Kasnije, Gojko Polovina priznaje da je taj sporazum u Otriću s Talijanima potpisan bez znanja i privole OK KPJ za Liku i bez znanja Marka Oreškovića Krntije, člana CK KPJ. (109)
Sprega srpskih partizana i četnika bila je očita na svim područjima djelovanja. Tako je u Srbu 23. listopada 1941. održana smotra četničkog Puka nacionalnog oslobođenja kralja Petra II. na čelu s Pajicom Omčikusom, a na smotri je bio i Gojko Polovina, te Kata Pejnović, poznata partizanka, kao članica OK KPH za Liku, koja je sudjelovala i u organizaciju srpskog ustanka u Lici.

Tada, 1941. godine, bilo je među komunistima i nešto Hrvata, kao što je Marko Orešković Krntija, a u kolovozu im se pridružio i Jakov Blažević. Kada su dolazili na ta područja skrivali su svoj hrvatski identitet, što govori o karakteru tog antifašističkog ustanka. Ipak, srpski pobunjenici su Marka Oreškovića Krntiju uhvatili, prebili i vezali i odveli ga Gojku Polovini da ga “islijedi”. (H, kontraverza str. 98). Ipak, Marko Orešković ubijen je u Bosni 20. listopada 1941. godine. Ubili su ga ljudi koji su, kako su komunisti govorili, orijentirani “više četnički nego partizanski”. Očito da su u organizaciji ubojstva prste i interes imali Gojko Polovina i Đoko Jovanić. (str. 109).

Mnogi nevini Hrvati bili su likvidirani po srbo-četničkom programu, zbog tradicionalne velikosrpske mržnje prema hrvatskom narodu, a često su izvršitelji bili sami Hrvati kao sluge velikosrpsko-komunističke ideologije. Za vrijeme Karađorđeve Jugoslavije i za vrijeme Drugog svjetskog rata partizani Srbi nisu mijenjali svoje mišljenje i svoj odnos prema hrvatskom narodu. Povjerenje Srba mogao je imati samo onaj Hrvat, koji je služio velikosrpskoj ideologiji, tj. onaj koji se borio kao komunist za Jugoslaviju (čitaj srboslaviju), a ne za neke republičke interese.

Hrvatski partizani među četnicima

Kako je hrvatskim partizanima, pa tako i Marku Oreškoviću Krntiji, kao članu CK KPH, bilo u partizanima, o tome je iskreno rekao Srbin, politički komesar II. Armije, Rade Žigić, koji je na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu, u svibnju 1945. godine govorio o strahotnim dimenzijama histeričnog protuhrvatskog raspoloženja srpskih ustanika (četnika) – partizana:
“Smrtna opasnost prijetila neustrašivim sinovima hrvatskog naroda, koje je KP poslala da idu među Srbe, da ih organiziraju… svi su oni nosili glavu u torbi, a mnogi glavom platili samo zato što su Hrvati… Tako, Marko Orešković Krntija bio je nekoliko puta vezivan i zatvaran dok ga konačno iz zasjede ne ubiše četnički zločinci” (četničku zasjedu je organizirao Đoko Jovanić). Dalje, Rade Žigić kaže:

“Gledao sam Jakova Blaževića, Hrvata, kako čitav sat… očekuje metak u čelo, a da mu ja kao Srbin nisam mogao pomoći. Tek kada su neki drugi Srbi potvrdili da je on Hrvat – komunist, razjarena masa ga je oslobodila”.

Kod ustanika i partizana Srba, “komunist” je značio da se taj pojedinac bori i zalaže za komunističku Jugoslaviju, a ne za Republiku Hrvatsku i neke republičke interese. Bilo kakva Jugoslavija, uvijek je značilo Velika Srbija, što je Srbima bio jedini cilj, za to su se jedino borili.

Nakon ovakve izjave jednog srpskog komandanta – političkog komesara, lako je shvatiti što je takva razjarena antihrvatska, partizansko-četnička gomila činila Hrvatima 1945. godine prolaskom kroz hrvatska sela, od istoka prema zapadu, a posebno što je činila zarobljenim Hrvatima na Bleiburgu i Križnom putu i poslije toga.

Kako su Srbi 1945. ponovo preuzeli apsolutnu vlast?

unnamed

Kako je Srbija i po rodbinskim odnosima, a i preko Rusije, članice Antante, bila u dobrim odnosima s Velikom Britanijom, tako su 1941. Srpska vlada i Kralj Petar pobjegli u London i tako nastavili razvijati dodatašnje prijateljstvo. Ti dobri odnosi Srbije i Britanije trajali su tijekom cijelog Drugog svjetskog rata. Tako su u rujnu 1943., nakon kapitulacije Italije, Britanci tražili od Tita da abolira četništvo, dok će mu oni pružiti pomoć u naoružanju. Tito je potpuno abolirao četnike, s tim da im je omogućio da zadrže činove koje su do tada zaslužili klanjem i ubijanjem Hrvata. Tako abolirani četnici, pojedinačno ili grupno, prelaze u partizane – umjesto kokarde na šajkače stavljaju crvenu zvijezdu petokraku, kako bi Ivo Josipović rekao – “simbol ljubavi i dobrote”. To je već tada dovelo do velikog nesrazmjera u komandnom kadru, u korist srbočetničkih oficira.

Jedan od najvažnijih datuma ratno-poratnog razdoblja, koji je ostavio ogromne posljedice po hrvatski narod, bio je 1. ožujka 1945. godine. Naime, tog dana srpski generali, u suglasnosti Tita kao vrhovnog komandanta armije, provode reorganizaciju ustroja vojske tako da umjesto dotadašnjih Republičkih štabova i Glavnog štaba vojske Jugoslavije, osnivaju četiri Jugoslavenske armije s Generalštabom, čije sjedište je u Beogradu. Komandanti Armija su velikosrpski generali: Peko Dapčević, Koča Popović, Kosta Nađ i Petar Drapšin. Politički komesari Armija su također velikosrpski generali.

Kako je rat još trajao, vojska je bila faktor svih naredbi, pa tako i onih na do tada “oslobođenim” područjima. Civilna vlast se uspostavlja nakon potpunog “oslobođenja” Jugoslavije i Hrvatske. Kao u svakom ratu, sve odluke donose oni u čijim je rukama naoružanje. Tako je i sva vlast u rukama Titove vojske, odnosno velikosrpskih generala od kuda dolaze sve moguće naredbe i uputstva. Kasnije, kod uspostave “civilne” vlasti, ona je u rukama istih osoba, bilo da su u uniformama ili preobučeni u civilna odijela. Tako dolazimo do nove velikosrpske Jugoslavije, s tim da u glavnoj fotelji ne sjedi srpski Kralj, već Staljinov komunistički ideolog, maršal Tito.

On je je još za vrijeme rata dolazio u ideološki sukob s Andrijom Hebrangom, koji je već tada vodio prohrvatsku politiku, osnivao hrvatske novine, donosio odluke o uvođenju vjeronauka u škole i slično, što je ocijenjeno kao – hrvatski separatizam. Titova se ideologija, koji se borio za Jugoslaviju, poklapala s ideologijom velikosrpskih generala, pa su tako su imali zajednički pogled u osudi bilo kakvih posebnih republičkih interesa, a najmanje separatističkih. Kako je kod Srba konstantno bila prisutna politika stvaranja velike Srbije, sve što je bilo suprotno toj politici bilo je neprijateljsko – tako su se odnosili prema svim pokušajima suprotstavljanja velikosrpskom unitarizmu.

Stojanović: “Hrvati nisu narod…”

Naime, velikosrpska politika konstantno je suprotstavljena hrvatskoj samostalnosti i slobodi. Iz te dvije suprotnosti, trajno je prisutan hrvatski antagonizam, a iz povijesnih činjenica vidimo da je rasla velikosrpska mržnja. Cjelokupni taj odnos Srba na ovim prostorima, temeljio se na Garašaninovom programu iz Načrtanija. Tako je još 1902., velikosrpski ideolog Nikola Stojanović izrazio prijetnju prema hrvatskom narodu, objavljenu u “Srpskom književnom glasniku”, rekavši: “Do istrage naše ili vaše” (Bespuća F.T. str 538 i 602 i 671). Dalje, Stojanović kaže: “Hrvati nisu narod i nema nikakvog razloga za njihovo postojanje, pa će tako i nestati kao narod, jer nemaju ni svog jezika, ni svoje kulture, ni svog teritorija, zato su na putu da postanu srpska narodnost” (D. Jelčić).

Takvu velikosrpsku politiku zastupaju i svi ostali srpski političari. Tako i Jovan Cvijić, velikosrpski ideolog, 1907. godine kaže: “Srbi žive i izvan tadašnjih granica Srbije. Svijet treba da zna i da se uvjeri, da Srbija može da operira na mnogo većoj cjelini no što je njen teritorij. Od Srbije mogu da pođu najveće teritorijalne transformacije. Ne treba prezati od toga da se taj strah ulije u svijest ako je to korisno za naše nacionalne interese. Srpski se problem mora riješiti silom.”

Tu je i nezaobilazni Stevan Moljević, koji kao glavni politički savjetnik četničkog vođe Draže Mihailovića objavljuje memorandum-proglas “Homogena Srbija”, u kojem, između ostalog, kaže:

1. Srbi moraju stvoriti homogenu Srbiju;
2. Taj novi prostor mora obuhvatiti cijelo etničko područje Srba;
3. Pristupiti preseljenju naroda kako bi novi srpski prostor postao etnički čist.

Bila je cijela plejada velikosrpskih ideologa koji nisu osobno nosili puške i kame, ali su pisali razne upute – memorandume o ugroženosti srpskog naroda, o potrebi proširenja teritorija Srbije i to u vrijeme dok su ti isti Srbi despotski vladali na cijelom području Jugoslavije. Sve je to utkano u srpskoj ideologiji, što potvrđuje i odredba Ustava Srbije iz 1835. godine, gdje se kaže da svaki doseljenik i stranac koji je u Srbiji deset godina, postaje Srbin. Tako se kod Srba razvijala stoljetna mržnja prema hrvatskom narodu, a došla je do punog izražaja 1945. godine na Bleiburgu i križnim putevima.

Sve te velikosrpske planove kasnije smo vidjeli utkane u Memorandumu SANU-a i u realizaciji politike Slobodana Miloševića. Tu stoljetnu velikosrpsku politiku Milošević je želio konačno riještiti vojnom agresijom, ponavljajući srpske laži kako su Srbi ugrožen narod.

Zvjerstva aboliranih četnika sa zvijezdom petokrakom

Masovne likvidacije nepoćudnih Hrvata provodile su se za vrijeme rata, a nastavljene su i za zadnje ofenzive “oslobodilaca”. Valja naglasiti jednu depešu komandantima “oslobodilaca” u kojoj stoji: “Prolaskom naših jedinica kroz hrvatska sela i gradove, ne smije biti zarobljenih”. Dakle, poruka depeše je jasna: ubijaj sve sumnjivo ili što može biti sumnjivo i nepoćudno našem režimu.

Potom su, uz intervenciju i potporu Engleza, uslijedila poznata zvjerstva na Bleiburgu i križnim putevima. Kolika i kakva su to ubojstva i zvjerstva bila, napisane su mnoge knjige. No, dovoljno je reći da su ti današnji antifašisti 45 godina strogo branili o tome govoriti, a bilo je onih koji su likvidirani zato što su nešto znali o tim zločinima i progovorili. Eto, i danas izbjegavaju o tome govoriti, pa su čak ukinuli pokroviteljstvo Hrvatskog sabora u odavanju pijeteta tim ogromnim žrtvama. Kako se radi o nekoliko stotina tisuća žrtava, od kojih su više od 550.000 civili (po izjavama Engleza).

Danas vidimo da žrtve Srebrenice nisu mogli sakriti, pa je čak donesena i presuda Međunarodnog suda nizozemskom bataljunu koji se nije stavio u zaštitu srebreničkih žrtava. Tako će uskoro doći i do službene osude za hrvatske žrtve tijekom velikosrpsko-komunističkog režima. To je ono čega se današnji antifašisti najviše boje, ali istina o njihovom antifašizmu izlazi na svjetlo dana.

Nekad su se sami hvalili, te u tiskovinama i knjigama opisivali svoje junaštvo i zločine. Tako je i tadašnji ministar unutarnjih poslova Jugoslavije, Aleksandar Ranković, u veljači 1952. godine izveo “političku diverziju”, pa je mimo Titova znanja, u dnevniku “Politika” objavio izvještaj u kojem je naveo: “Kroz naše logore i zatvore između 1945. i 1951. godine prošlo je 3,777.776 logoraša i zatvorenika, a broj likvidiranih narodnih neprijatelja iznosi 586.000”. Unutar zadnjeg broja više od 500.000 žrtava činili su Hrvati. Dakle, sam Ranković potvrđuje da od ukupno ubijenih državnih neprijatelja, 85 posto su Hrvati. (H-slovo od 2., 9., 16., 23., i 30. studenoga, te 7., 14., 21., i 28. prosinca 2007., te Večernji 14. 9. 07.).

U svezi žrtava velikosrpsko-komunističkog režima, krčki biskup Valter Župan, na blagdan Velike Gospe, 15. kolovoza 2007. u katedrali Uznesenja Marijina, rekao je da su komunistički zločini koje je počinio Tito, strašni kao i Hitlerovi. Statistike pokazuju da je komunizam urodio sa 100 milijuna mrtvih, Hitler sa 20,900.000 mrtvih, a ni Tito u maloj Jugoslaviji, nije daleko od toga sa 1,129.000 mrtvih.

Ako na podatke koje je naveo biskup Valter Župan o 1.129,000 ubijenih, primijenimo Rankovićevu formulu da su od ukupno likvidiranih 85 posto Hrvati, dolazimo do brojke od 960.000 ubijenih Hrvata. (H slovo 6. 8. 10., str 14). Ako znamo da je Hitler, po podacima Židova, u Auswitzu likvidirao 1,100.000 nepoćudnih koje je dovodio iz cijele Europe, tad vidimo razmjere velikosrpsko-komunističkih zločina, posebno prema hrvatskom narodu. Ti podaci pokazuju da je taj zločinački režim likvidirao gotovo svakog četvrtog Hrvata.

Svi ovi podaci imaju svoju činjeničnu podlogu u raznim izjavama tadašnjih političara i politici koju su vodili, te poznatoj stoljetnoj mržnji Srba prema hrvatskom narodu u sklopu velikosrpskog programa Ilije Garašanina.

Izvor: http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/130022-titovi-komunisticki-zlocini-strasni-kao-i-hitlerovi.htmlIMG_0578

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.