SRETAN ROĐENDAN- MICHAEL WITTMAN – ZA DOM SPREMNI

ANDRIJA MATIJAŠ – PAUK

 

MATIJAŠ

Andrija Matijaš Pauk (Pozorac, Marina kod Trogira, 31. srpnja 1947. – poginuo kod Mrkonjić Grada, 9. listopada 1995.[1]) hrvatski general bojnik, ratni zapovjednik Domovinskog rata.

Životopis[uredi VE | uredi]

Andrija Matijaš Pauk rodio se 31. srpnja 1947. u Marini kod Trogira, gdje je pohađao osnovnu školu. Srednju dočasničku “Školu za oklopno-mehanizirane postrojbe Jugoslavenske narodne armije” (JNA) završio je u Banjoj Luci. U JNA je službovao po slovenskim vojarnama.[2] Bio je profesionalni vojnik, stručnjak za tenkove i oklopnu borbu, te izvrstan sportaš u više disciplina.

Na početku Domovinskog rata i stvaranja Hrvatske vojske pridružio se brojnim dragovoljcima u obrani Hrvatske, u čijim je redovima njegovo vojno znanje bilo itekako dobrodošlo. “Vatreno krštenje” doživio je na Banovini, a potom dolazi u 4. gardijsku brigadu, u kojoj je ostao do kraja. Kao zapovjednik jedne od satnija pokazao je iznimno ratničko umijeće i golemu hrabrost, a od prvih zarobljenih tenkova ustrojava oklopnu bojnu i postaje njezinim zapovjednikom.

Nakon uspješnih borbi za Dubrovnik, tijekom kojih je najzapaženiju ulogu odigrao prilikom oslobađanja sela Uskoplje i Golubovog kamena, nastavlja nizati pobjede na šibenskom i zadarskom bojištu, a u operaciji Maslenica biva čak triput ranjen u istom danu, no unatoč tome ne posustaje. Nizale su se akcije i operacije jedna za drugom – Zima ’94., Skok-1, Skok-2, Ljeto ’95. itd. Kao načelnik stožera uspješno vodi 4. gbr u pripremama za Oluju, a sa svojim tenkistima u Knin je ušao kao zamjenik zapovjednika te čuvene brigade HV-a.

Osobni predmeti general bojnika Andrije Matijaša Pauka, izložba “Domovinski rat” u Hrvatskome povijesnom muzeju

Poginuo je 9. listopada 1995. tijekom akcije Južni potez u sukobu sa srpskim snagama na ulazu u Mrkonjić-Grad u BiH.[1] I toga posljednjeg dana rata bio je u prvim redovima predvodeći Četvrtu. Njemu u spomen ta ratna brigada Hrvatske vojske dobila je naziv Pauci, a njihova kninska vojarna također nosi njegovo ime. Jedno vrijeme je i Mrkonjić-Grad nosio ime po njemu, Matijaševo.

Dužnosti

 

Odlikovanja[uredi VE | uredi]

General-bojnik Andrija Matijaš-Pauk odlikovan je:

 

 

 

 

 

ZLOČINAČKI POTHVAT TZV ABIH: Lažljivi Bakire, osam puta više Hrvata ubili su neki pripadnici tzv. A BiH nego što su neki pripadnici Hrvatskog naroda ubili Muslimana 41. ZLOČINI KOJE SU POČINILI NEKI PRIPADNICI A BiH (MUSLIMANSKE SNAGE) NAD HRVATIMA U BiH 1991. – 1995. ČINJENICE

maglajuntitleduntitled1untitled2untitled3untitled4untitled5untitled6untitled7untitled8untitled9untitled10untitled11untitled12untitled13untitled14untitled15untitled16untitled17untitled18untitled19untitled20untitled21untitled22untitled23untitled24untitled25untitled26untitled28untitled29untitled30untitled31untitled32untitled35

HRVATI KAO TOPOVSKO MESO U RUKAMA NESPOSOBNIH I POTKUPLJENIH “HRVATSKIH” POLITIČARA

 

BRUNO BUŠIĆ JE REKAO ODPRILIKE OVAKO: DANAS HRVATA IMA SVUGDJE NA SVIJETU

I SVI SANJAMO JEDNO TE ISTO, A TO JE HRVATSKA DRŽAVA BEZ OVIH KOMUNISTIČKIH

VAMPIRA. TI VAMPIRI NAM KRADU NAŠU DRŽAVU HRVATSKU I SVE DOBRO IZ NJE.

NE BOJTE SE BRAĆO, DOĆI ĆE I TAJ DAN, KADA ĆEMO IMATI SVOJU NEZAVISNU,

SUVERENU HRVATSKU. ONDA PAZITE DOBRO!!!! KADA NAŠI POČNU KRASTI I

PRODAVATI NAS SVJETSKIM PROSTITUTKAMA I KOJEKAKVIM EMISARIMA

SVE ŠTO STE ZNALI JE POGREŠNO

Apartmani Burazer Ilicic: Everything You Know Is Wrong : Lloyd Pye | Evolvin…: E verything You Know Is Wrong : Lloyd Pye | Evolving Now !http://mayanprophecy2012.blogspot.hr/2012/10/everything-you-know-is-wrong-lloyd-pye.htmlhttp://mayanprophecy2012.blogspot.hr/2012/10/everything-you-know-is-wrong-lloyd-pye.html

▶ Trubač sa Seine ( Bruno Bušić, hrvatski revolucionar i mučenik ) – YouTube

▶ Trubač sa Seine ( Bruno Bušić, hrvatski revolucionar i mučenik ) – YouTube

Ante Bruno Bušić (Vinjani Donji kraj Imotskog, 6. listopada 1939. – Pariz, 16. listopada 1978.) bio je neumorni zagovornik demokratske, suverene i slobodne Hrvatske, simbol hrvatskog otpora jugoslavenskoj tiraniji. Bio je domoljub, disident, književnik, povijesni istraživač, karizmatični prognanik 1970-ih godina, revolucionar i politički vođa hrvatske emigracije. Po političkom uvjerenju bio je uvjereni ljevičar i hrvatski nacionalist, predstavljajući sintezu borbe za hrvatsku nacionalnu slobodu, socijalnu pravdu i istinsku demokraciju.

Životopis Brune Bušića – http://www.bruno-busic.hrvati-amac.com/

Zanimljivo je kako je Bušić, po prirodi miran i strpljiv tip, vjerovao u program i metode gerilske revolucije. Cijenio je Ernesta Che Guevaru, a uzorom mu je također bio francuski ljevičarski teoretičar Regis Debray, jedno vrijeme savjetnik Fidela Castra u Havani, autor knjige “Revolucija u revoluciji”.

Načela Brune Bušića u borbi za hrvatsko oslobođenje :

1. Nacionalno pomirenje i općehrvatsko jedinstvo;
2. Djelatna veza Domovine i izbjeglištva;
3. Razvoj vlastitih snaga i oslonac na njih;
4. Nadideologijska nacionalna borba;
5. Neutralnost u prijeporu Istoka i Zapada;
6. Korištenje svih primjerenih sredstava borbe i
7. Solidarnost sa svim osloboditeljskim gibanjima u svijetu.

Ubijen je 16. listopada 1978. iz zasjede u Parizu. Ubio ga je plaćeni ubojica jugoslavenske Službe državne bezbjednosti, zloglasne jugoslavenske tajne policije. Bio je pokopan na pariškom groblju Père-Lachaise gdje je 21 godinu počivao pokraj Jima Morrisona, vođe glazbene skupine The Doors. Na nadgrobnoj ploči bili su uklesani Cesarićevi (Dobriša Cesarić) stihovi iz pjesme “Trubač sa Seine” na hrvatskom i francuskom jeziku :

” Ja, skoro prosjak, duh slobode širim,
Pa ma i nemo na svom grobu svijeću,
Ja neću, neću, neću da se smirim.
Ko svježi vjetar u sparinu pirim,
A kada umor svlada duše lijene,
Na otpor trubim ja, trubač sa Seine! ”

U grobu s njim ležao je kamen iz Hrvatske, s torbom na kojoj je bio hrvatski grb i cvijet majčine suzice. Kosti su mu prenesene u Hrvatsku i 16. listopada 1999. pokopane u Aleji branitelja na zagrebačkom Mirogoju.

Davni predak Bruna je bio čuveni hrvatski hajduk Ivan Rošo Bušić, o njemu je Bruno i knjigu napisao: :”Ivan Bušić-Roša, hajdučki harambaša” u kojoj piše o svom pretku uspoređujući onda političku borbu našeg naroda i sada: ” Za hrvatskoga ratnika i oporbenjaka, onda kao i sada, nije bilo razumijevanja i milosti ni na jednoj strani svijeta, ni u jednoj državi “.

” Hrvat je pjesnik, Hrvat je vitez, Hrvat je romantični revolucionar i buntovnik. Hrvatu su čast i dana riječ svetinje, Hrvat od svega najviše prezire kukavičluk, dvoličnost i prijetvornost. ”

 

Kočevski Rog

 

MILKA PLANINCplaninchudina01ISPOVIJEST IVANA GUGIĆA, PARTIZANA 26. DALMATINSKE DIVIZIJE O POKOLJU HRVATSKIH ZAROBLJENIKA KOD LJUBLJANE I KOČEVSKOG ROGA
UBIJANJA U KOČEVSKOM ROGU
Ivan Gugić, 14. kolovoza 1953.

Svakako je istina, da su iz vagona iznosili onesviještene i gdjekada lude ljude, a drugi su od slabosti i žege posrtali i padali putem. Te su onda pratioci tukli
Ubijanje je vršeno ispred jame i to uglavnom metkom u zatiljak, a neki su i živi skakali u jamu, duboku bar 50 metara. Mnogi nisu bili još izdahnuli, nego su strašno jaukali u jami, nakon čega su partizani od vremena do vremena bacali bombe u jamu
Od stanice do kasarne išli su pješice i još odjeveni, svjesni, da idu u smrt. Neki od zarobljenika su glasno protestirali i govorili ubojicama, da će doći dan pravedne osvete. Drugi su opet plakali
Rođen sam u Veloj Luci 1925. godine. Za vrijeme rata boravio sam kod kuće, kod svojih roditelja, sve dok me partizani nisu prisilno mobilizirali 10. rujna 1943. Bio sam u 26. dalmatinskoj partizanskoj diviziji, te sam bio određen na rad u engleskoj bolnici na Visu jer sam bio malodoban. U ožujku 1945. bio sam priključen XI. dalmatinskoj brigadi kod Gospića nakon pada tog grada. Odatle sam pošao u borbe kod Trsta, te nakon pada Trsta dalje uz Sočansku dolinu sve do sela Kranjske Gore, gdje smo stigli 15. ili 16. svibnja 1945. Ostao sam sa svojom jedinicom jedan dan, dok se nisu predale neke njemačke čete (Vlasovci u njemačkim uniformama). U Koruškoj sam ostao 6 dana, bio sam u Klagenfurtu i okolici. Tu sam bio prisutan, kad su engleske čete predavale hrvatske vojnike, koji su im se u vjeri bili predali te ih razoružane izručivali Titovim snagama. Nakon toga poslani smo vlakom u Jugoslaviju, kroz tunel u Jesenice, jer nam saveznici nisu više dozvoljavali ostati u Koruškoj. Nakon jednog dana prebacili smo se pješke u Kranj (oko 24. ili 25. svibnja). U Kranju, i to točnije u Primskovu, ostali smo opet jedan dan. Tada je stiglo naređenje od štaba 26. divizije štabu XI. dalmatinske brigade, da se izaberu iz cijele brigade, koja je imala 4 bataljuna, najpouzdaniji komunisti, kako časnici tako i vojnici, za neki povjerljivi zadatak. Od njih su stvorili posebnu četu. Odmah mi je tada povjerljivo saopćio moj mještanin D. J., potporučnik, da su ljudi izabrani za ubijanje zarobljene hrvatske, slovenske i njemačke vojske. Moja treća četa (i ja osobno) bili smo određeni za pratnju i osiguranje ove novoformirane jedinice, koja je brojala sedamdesetak ljudi. Zapovijedao im je kapetan Nikola Maršić iz okolice Makarske, nekad zamjenik komandanta 2. bataljuna, a komesar čete bio je Ivan Bokež, Crnogorac. Glavni komandant bio je major Simo Dubajić iz Kistanja kraj Šibenika, načelnik štaba IV. Armije, operativni odsjek.
U pratnji čete ubojica
Sutradan, 25. ili 26.svibnja 1945. krenula je ova ubilačka četa praćena od 3. čete 3. bataljuna u Ljubljanu, gdje smo se iskrcali iz kamiona u logoru pred Ljubljanom s drvenim barakama. Tamo je bila masa zarobljenika – vojnika i civila, dapače i žena i cijelih obitelji. Doznao sam, da se logor zove Št.Vid: tamo je bila biskupska gimnazija, a ograđen je bio žicom. Nama nisu dali pristupiti među logoraše, ali je ona izabrana četa ubojica ulazila u logor i pljačkala satove, nalivpera, prstenje, zlatninu itd. Mi smo znali da ih vode na ubijanje. Našu treću četu povezla su dva kamiona oko 10 sati istog dana za skupljanje i otpremu odjeće poubijanih zarobljenika. Vozili su nas 4-5 km u pravcu Tržaške ceste, koja ide prema Trstu. Išli smo najprije natrag prema Ljubljani 1.5 km, a potom smo skrenuli desno i nastavili širim poljskim putom oko 3 km. Tu smo došli do seljačke kuće u voćnjaku, iza koje je bila šumica i njiva, te neka jama oko 100 m daleko od kuće. Došavši na mjesto vidio sam grupu zarobljenika, oko 50 ljudi, gdje ih skidaju i vežu žicom za ruke dva po dva za mišice; te parove su opet povezali između sebe žicom. One, koji su padali od iznemoglosti ili straha, natovarili bi između dvojice jačih da ih nose do jame. Tukli su ih. Zapovijedali su im, da pjevaju: “Sjeno-slama, kuća-jama”. Zarobljenike su skidali i vezali oni isti, koji su ih i ubijali. Prevozili su ljude kamionima u pratnji slovenske kurirske jedinice pod komandom nekog visokog plavokosog kapetana, Slovenca, borca od 1941. sa spomenicom. Kamionima je stizala svaki sat otprilike jedna tura i to cijeli dan, svega oko 40 kamiona te su se navečer hvalili, da su ubili 800-1000 ljudi. Da se slabije čuje pucanje, stavljali su na engleske ručne strojnice od 20 metaka tzv. “glušnik” na cijevi.
Ubijanje je vršeno ispred jame i to uglavnom metkom u zatiljak, a neki su i živi skakali u jamu, duboku bar 50 metara. Mnogi nisu bili još izdahnuli, nego su strašno jaukali u jami, nakon čega su partizani od vremena do vremena bacali bombe u jamu. Te žrtve su bili Slovenci, te nešto Hrvata, i to svi odreda muškarci. Ja sam se oko 11 sati dovukao do jame i pogledao u nju, ali se nije ništa vidjelo. Zbog toga su mi Bokež i Maršić udarili po šamar i ja sam pao okrvavljen u nesvijest. Našoj pratećoj četi nije bilo dozvoljeno to gledati. Tu smo ostali do večeri i pakirali robu ubijenih. Vratili smo se oko 8 sati navečer u logor Št.Vid. Te večeri stiglo je naređenje majora Sime Dubajića, da se ubijanje više ne vrši kraj grada, jer tako narod može saznati tajnu. Govorilo se, da će jamu minirati zajedno s mrtvacima, da se tako pokopa tajna. Inače, za vrijeme ubijanja posipali su živim vapnom krv oko jame, da se muhe ne kupe i krv ne zaudara. Kreč je donio neki seljak.

kocevski rogSkica logora Št. Vid kod Ljubljane:
Brojem 1 označeno je mjesto na kojem su pred odvođenje u Kočevski Rog dva tri dana ležali hrvatski domobrani.
Brojem 2 označeno je mjesto na kojem su pred odvođenje u Kočevski Rog dva tri dana ležali Nedićevci i Ljotićevci
Brojem 3 označeni su iskopani rovovi.
Strelicom je ozančen dvorišni prostor gdje su dva-tri dana ležali slovenski domobrani i policajci.

Kočevski rog
Sutradan smo pošli vlakom u Kočevje, koje je bilo jako razrušeno. Mi smo se naselili u neku polurazrušenu kasarnu oko 800 m izvan grada, gdje su nekad bile njemačke čete. Ubilačka četa bila je stigla prije nas, ali ih nismo više vidjeli. Oni su po pripovijedanju drugova bili otišli u šumu, daleko dva-tri sata hoda, ali ja to točno ne znam. Znam samo, da su tamo bili partizanski logori za vrijeme rata. Ta šuma se zvala Kočevski Rog.
Zadatak moje čete je bio, da najprije u kasarnu primimo one, koje su dopratili slovenski kurirski odredi, koji su ujedno u sobama s njih skidali robu, tražili oružje i zlato – bilo je nakupljeno 5-6 kg zlata, a za dragocjenosti je bio odgovoran komesar 3. čete Ljubo Barbarić, Hvaranin. Mi smo slagali robu u bale i vozili na željezničku stanicu kamionom. Rekli su nam, da će se roba prerađivati u vojnička odijela. Naš zadatak je bio također čuvati zarobljenike do dolaska kamiona i tovariti ih na kamione. Zapovjednik čete bio je Pelješčanin Ivo Franković.
Ostali smo punih osam dana u Kočevju.
Stizalo je dnevno po 10 i više vlakova, s plombiranim (zatvorenim) vagonima, uvijek najmanje 10, a gdjekad i po 20. Te su ljude dovozili iz Ljubljane, a možda i iz drugih krajeva. Skoro svi su bili vojnici-muškarci, ali i nekoliko žena, koje su silovali kod jame prije strijeljanja. Bilo je nešto i nedoraslih mladića od 15 do 16 godina te znam za slučaj, da je kapetan, plavokosi Slovenac spriječio strijeljanje jednog takvog dečka, valjda jer ga je poznavao. Od onih, koji su prošli kroz moje ruke, bilo je više Hrvata nego Slovenaca, te nekoliko srpskih četnika. Ne znam, koje su čete tu bile ubijane. Svih ubijenih, u dvije jame – bilo je 30 do 40 tisuća u 8 dana. Ubojice su u nedjelju polazile na Bled na odmor nakon osam dana ubijanja, pa je uoči toga, u subotu, bio priređen neki ples za njih. Na plesu su se hvalili, da su likvidirali 30, 40 tisuća neprijatelja u 8 dana.
Prema odijelima, koja smo spremali u Kočevju, bilo je preko 30.000 ubijenih. Mi smo poslali iz Kočevja preko 20 vagona robe; dnevno smo slali 2 do 3 vagona robe.
Žene su silovali kod jama
Glede žena mogu izjaviti, da sam ih vidio 10-15, ali ja sam za vrijeme svoje službe vidio tek jedan dio tih nesretnih zarobljenika, te je sigurno tih žena bilo više od 15. Njih nisu skidali kod naše kasarne nego, su ih do gubilišta vodili odjevene; silovali su ih kod jama i kasnije se tim djelom hvalili, napose neki Hvaranin Kačić Božo, po činu zastavnik. Žene su posebno jadno izgledale i neprestano su plakale. Bile su rastavljene od svojih muževa, koji su bili hrvatski časnici i kod Kočevja ubijeni. S njima nije bilo ni jedno dijete. Žene su bile odjevene u građanska odijela, a neke su nosile vojničke hlače i čizme, valjda radi lakšeg putovanja.
Nama uopće nisu dali doći blizu žena, jer su očito ubojice imali s njima svoje namjere. Osim žena vidio sam možda do 200 dječaka od 14-16 godina, koji su nosili uniforme ustaške mladeži. Njih su potukli sve, osim prije spomenutog dečka, spašenog od kapetana Slovenca. Svi su govorili, da su nevini i da nisu ništa učinili, a mnogi su i plakali.
Vagoni sa zarobljenicima izgledali su strašno: pošto im nisu dali ići izvan vagona radi tjelesnih potreba, to su vagoni bili zagađeni i puni smrada. Nadalje nisu dobivali ni hrane ni vode na cijelom putovanju, a ne znam ni kako su ih hranili u logoru. Svakako je istina, da su iz vagona iznosili onesviještene i gdjekada lude ljude, a drugi su od slabosti i žege posrtali i padali putem. Te su onda pratioci tukli ili eventualno natovarili na leđa zdravijih i jačih zarobljenika. Od stanice do kasarne išli su pješice i još odjeveni, svjesni, da idu u smrt. Neki od zarobljenika su glasno protestirali i govorili ubojicama, da će doći dan pravedne osvete. Drugi su opet plakali, spominjući ženu, djecu, majku.. Neki su govorili, da su činili dobro i spašavali čak i partizane te molili, da ih poštede, ali nitko nije dobio milosti. Ispitivanja među zarobljenicima ili suđenja nije bilo: svi dovedeni u Kočevje imali su umrijeti. Zajedno su ubijani domobrani, ustaše, četnici, Rupnikovi vojnici i svi drugi. Bilo je čak i nešto malo njemačkih vojnika u uniformama, posebno časnika. Ubijena su tu i 2-3 ustaška pukovnika.
Čuo sam, da je više ljudi pobjeglo ispred same jame, kada su već vidjeli, da će za koji čas poginuti, te su onda riskirali život. Neki su se i spasili, ali su druge ubili partizani pucajući za njima.
Spašeni životi
Ja sam spasio nekoliko života i to u dva slučaja. Pred kasarnom u Kočevju opazio sam jedno poznato lice. Nisam znao u prvi čas, tko je pa sam ga zapitao: Otkud si ti? – On se sav tresao i nije mi odmah odgovorio. Pitao sam ga ponovno i ohrabrio ga, da bi on odgovorio: Ja sam Dalmatinac, s Korčule, iz Vele Luke. Kad sam ga pitao da li me poznaje, jer ja sam ga poznao, odgovorio je da me ne poznaje. Kad sam mu se predstavio, onda me prepoznao i poljubio, zaklinjući me, da ga spasim. Ja sam potom otišao kapetanu Bokežu i garantirao svojom glavom za njega, govoreći da su ga Nijemci na silu odvukli sa sobom prigodom napuštanja Korčule i dali u hrvatsku vojsku (imao je tada 15 godina). Kapetan mi veli: dobro, ali ako doznamo, da je on pomagao Nijemcima ili ustašama, onda ni tebi nema više glave.
M.S. je stalno išao sa mnom u mojoj četi. Petnaestog dana stigao je povoljan odgovor u Tetovo, gdje mi je tada četa bila premještena. Tu je mali oslobođen, ali je ostao u četi još dvije godine na odsluženju vojnog roka.
Drugi je slučaj ovaj: Isti M. S. me molio, da pomognem njegovom satniku I. G. iz Slavonskog Broda, koji je bio u vagonu s drugim vojnicima i strašno trpio žeđ. Ja sam zagrabio vode iz gustijerne u kantu i odnio do vagona, koji mi je pokazao moj mještanin M. S. Kako sam poznavao pratioce, pustili su me da priđem. Otvorio sam vagon i dao im piti. Kad se stražar odmakao dalje, ja sam pustio I. G. i druga četiri vojnika, koje je on izabrao, i oni su pobjegli preko željezničke pruge i neke livade u šumu prema jugu. Bila je već polutama, prvi suton i nisu ih primijetili. Prije bijega, u znak zahvalnosti, dao mi je neki zlatni lančić s vrata, srdačno mi zahvalio… Ja sam kasnije dobio petnaestak paketa iz Slavonskog Broda sa šunkama, brašnom, mašću, kobasicama…, a i mi smo njima poslali nešto ulja i smokava. Mogao mi je slati pakete, jer mu je M. S. poslao u Slavonski Brod moju kućnu adresu pa su paketi stizali najprije na oca, a kasnije na mene, kad sam poslije četiri godine došao kući 1949.(jer sam također odležao 6 mjeseci u vojnom zatvoru na Novoj vesi u Zagrebu).
Posebnu brigu posvetili zlatu
Nakon 8 dana prestalo je ubijanje. Čuo sam, da su neki ljudi u civilu došli, koji su trebali minirati pećine i prekriti masovne grobove, a nakon toga su preko toga strašnog mjesta položili i zelene grane. U subotu, zadnjeg dana ubijanja, došla je neka komisija viših oficira u uniformi, koju sam osobno vidio (bilo je 5-6 ljudi među kojima i pukovnik Dule Korać, Srbin s Korduna, te ostali potpukovnici i majori), a uz njih je bilo i 2-3 civila u dobrim odijelima. Kod nas u kasarni zaustavili su se jedva pola sata, a primio ih je Simo Dubajić i komesar Ivan Bokež. Oni su gledali, kako mi pakiramo odijela te su posebnu brigu posvetili skupljenom zlatu i na kraju ga ponijeli sa sobom. Predao im ga je Bokež, a da nama nisu ostavili niti jedno pero za pisanje. Bokež nije kasnije imao neprilike radi predanog zlata, što znači, da je predao zlato u ruke ovlaštenim ljudima.
Nakon toga otišli su u šumu, kod jama – masovnih grobova. Pri dolasku komisije sam doznao, da im je zadaća utvrditi kako je obavljen posao masovnog ubijanja i da li su dobro uklonjeni svi vidljivi tragovi masovnog ubijanja ljudi. Komisija nije dolazila natrag u Kočevje. Čule su se samo eksplozije iz šume (nekoliko njih uzastopce) te smo bili uvjereni, da se tim pokrivaju jame s tisućama mrtvih tijela.
Ubojice se odmarale na Bledu
Ubilačka četa otišla je u nedjelju ujutro vlakom na Bled preko Ljubljane (oko 7 sati). To sam kasnije doznao, kad su se ubojice vratile svojim četama u Makedoniju. Pričali su, da su bili dobro nagrađeni, da su dobili odmor na Bledu u nekom hotelu 10 ili 12 dana, da su bili vrlo dobro hranjeni i da su se sjajno zabavljali, jer su se kupali i imali čamce na raspolaganju, a svaku večer davana je za njih predstava. Svi su bili visoko odlikovani i svaki od njih je imao 2-3 odlikovanja, a imali su također i zlatne satove, fotografske aparate i slično. Medu tim najviše odlikovanim ubojicama bio je neki Čepić Ante iz Makarske, kurir štaba brigade, omladinski rukovodilac, star 21-22 godine. Poslije toga događaja mnoge od tih ubojica hvatali su živčani napadaji – takozvana partizanska bolest.
Moja 3. četa ostala je do nedjelje navečer u Kočevju, te je potom vlakom bila prebačena u Kranj, gdje smo ostali desetak dana i bili poslani dalje u Tetovo, u Makedoniju, kamo smo stigli 7. srpnja 1945. Na slici desno – Kartografski prikaz stradavanja Hrvata kod Bleiburga, svibnja 1945.

Jesi li "Pravi Hrvat" ili običan zatucani ustaša ??

Jesi li “Pravi Hrvat” ili običan zatucani ustaša ??

Koliko ste se puta dosad susreli s onima koji na vaše iskaze domoljublja odgovaraju da su oni “Pravi Hrvati”, a vi obični zatucani ustaše ??

Opis “Pravog Hrvata” :

– Moraš pljuvati po Domovinskom ratu, Hrvatskoj vojsci, hrvatskim generalima i braniteljima što češće.

– Ako osjećaš da je Domovinski rat bio zločinački – na pravom si putu” pravog hrvatstva”.

Nesnošljivost prema onim Bošnjacima iz hercegovačkog dijela BiH koji sebe pogrešno nazivaju Hrvatima je pokazatelj da si “Pravi Hrvat”.

– Mržnja prema stanovništvu južnog dijela današnje etnički čiste (i takav osjećaj u tebi je dobar indikator) RH je gotovo pouzdan dokaz da si “Pravi Hrvat”.

– Moraš biti potpuno bezosjećajan i hladan prema patnjama Hrvata izvan Republike Hrvatske (Hrvatima u Vojvodini, Crnoj Gori, BiH koje zapravo ni ne smatraš Hrvatima) dok istovremeno moraš biti iznimno senzibilan prema patnjama nacionalnih manjima u RH, i stvarnim i izmišljenim, problemima homoseksualaca i pingvina na Antarktiku – tek onda možeš biti “Pravi Hrvat”.

– Hrvati iz dijaspore, hrvatski emigranti su za tebe obične seljačine i zatucani primitivci koji samo pričaju o nekakvom domoljublju i žderu janjetinu kad dođu u Hrvatsku iako govore vjerojatno više jezika od tebe, bogatiji su i sposobniji od tebe.

– Za tebe je hrvatska povijest započela 22. 6. 1941. kad je iznimno hrabra i plemenita grupica hrvatskih partizana, dosad još dobrim dijelom neidentificiranih, krenula braniti interese Sovjetskog saveza (Hrvatskoj najprijateljskije zemlje) nakon što je puklo nacističko – komunističko prijateljstvo, a svoj vrhunac hrvatska povijest doživljava 1945. kad su veličanstvene armije najvećeg Hrvata u povijesti, Josipa Broza Tita, likvidirale nekoliko stotina tisuća nepravih Hrvata te nas uvele u najhrvatskiju državu na svijetu – Jugoslaviju.

– Svi sukobi između Srba i Hrvata za tebe su dokaz da se radi o vrlo sličnim i bliskim, bratskim narodima koji se trebaju što više zbližiti.

Bleiburg je za tebe u javnosti mit koji se nije dogodio, ako se i dogodio to nije zločin, a u privatnosti cvjetaš od sreće što je nekoliko stotina tisuća nepravih Hrvata izgubilo glavu.

NDH je za tebe veča zločinačkija država od Trećeg Reicha, SSSR-

Jesi li “Pravi Hrvat” ili običan zatucani ustaša ??

a i Pol Potove Kambodže zajedno.

Ante Pavelić je za tebe najveći zločinac u povijesti čovječanstva, veći od Hitlera, Staljina i Pol Pota zajedno.

– “Pravi Hrvat” nikada ne bi rušio Jugoslaviju, to rade nepravi Hrvati.

– Hrvatski običaji, folklor, pjesme su za tebe obični seljanluk.

– Ako više voliš stranu glazbu, britansku, američku, srpsku, a mrziš hrvatsku glazbu koja je za tebe preseljačka (ista stvar s filmovima) – nema greške, ti si “Pravi Hrvat”.

– Ako je Thompson fašist, ti si “Pravi Hrvat”.

– Ako te više pogađa pogibija Srba u Osijeku od Vukovara 1991. ti si “100%  Pravi Hrvat”.

– Ako si pun tolerancije prema svima,

Jesi li “Pravi Hrvat” ili običan zatucani ustaša ??

a prema običnim, nepravim Hrvatima zvanim ‘Rvati strog i uzimaš im za zlo svaku sitnicu – vjeruj – Ti si “Pravi Hrvat”.

– Ako smatraš da je važnije obnoviti tzv. “srpske kuće” u HR nego izgraditi Pelješki most i spojiti hrvatski teritorij – “Hrvat” si i to “Pravi”.

– Ako smatraš da RH ima premalo manjina i volio bi da ih je više u odnosu na obične Hrvate – ništa drugo nisi do li Pravi Hrvat.

– Ako izrazito mrziš katoličku crkvu, dok si pun tolerancije prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi – ne sumnjaj je si li – jesi – “Hrvatina” si.

– Ako one koji se za sebe usude reći da su Hrvati nazivaš ustašama, nacionalistima, primitivcima, zatucanim idiotima, ognjištarima – Pravi si Hrvat.

– Ako ti je hrvatski jezik prečist i prehrvatski, a riječi poput zrakoplov i munjara za tebe nisu hrvatske – budi siguran da si “Pravi Hrvat”.

– Hrvatski grb s prvim bijelim poljem za tebe nije hrvatski već ustaški grb.

– Da bi bio što veći i Praviji Hrvat moraš što više mrziti i prezirati svoje,

Jesi li “Pravi Hrvat” ili običan zatucani ustaša ??

a voljeti tuđe.

Eto, to su ti neki od kriterija po kojima se prepoznaje “Pravi Hrvat”.

———————–

Opis običnog ustaše, nacionalista, ognjištara, seljačine :

Čovjek kojega “Pravi Hrvati” nazivaju ustašom, nacionalistom, ognjištarom, primitivcem.

———————–

Ako ste ovo pročitali onda znate kako izgleda PRAVI HRVAT bez navodnika.

MOJI PRIJATELJI AD ASTRA PER ASPERA

MOJI PRIJATELJI AD ASTRA PER ASPERA

2016-03-09-13-23-24-e1509729296403.pngSJEČANJE NA MOJE PRIJATELJE

Sjećanje na moje prijatelje koji su dali ono neprocijenjivo , svoje živote. Onima koji su se žrtvovali

za srećom , za boljim životem i nama koji smo još ovdje. Izgubili su živote od  Srpskih i Crnogorskih četnika. U glavama tih Srpskih i Crnogorskih četnika nije se ništa promijenilo iako je od rata završilo više od 20 godina. Danas ne ratujemo protiv njih nego protiv onih sinova bivših komunističkih čelnika koji su se skrivali u mišiju rupu dok je rat trajao ,a danas su oni “zlatna mladež Hrvatske” i većinski vlasnici mnogobrojnih firmi i kompanija.Njihove kćeri i sinovi se danas šepure po Hrvatskoj vozeći skupocijena auta i na svim glavnim događajima unutar hrvatske.

Za sve hrvatske vitezove:  Za dom spremni.

The memory of my friends who have made it priceless, their lives. To those who sacrificed themselves for happiness, a better life for us who are still here. They lost the lives of Serbian and Montenegrin Chetniks. In the minds of these Serbian and Montenegrin Chetniks nothing has changed even though the war ended more than 20 years. Today the war is not against them but against those sons of former communist leaders who were hiding in a mouse holes while the war lasted, and today they are “golden youth of  Croatian” and majority owners of many companies and firms.Their daughters and sons of the day driving around Croatia high class car and they are at all major events in the Croatian. For all Croatian knights: ZA DOM SPREMNI




                                                  Jasen Drnasin killed by Canadian police

Zapovijednik izvidničko  satnije ( Commander of a reconnaissance and sabotage company)

 

Gospodin Miro Barešić i ja se nismo nikad sreli.
On je bio utjeljovjenje svih pravih Hrvata o Hrvatskoj nezavisnoj državi

 

OPERACIJA LABRADOR

 

OPERACIJA LABRADOR ( OPERATION LABRADOR)
March 14, 2015
vistler
Operation Labrador was a false flag operation carried out by the Yugoslav Air Force’s Counterintelligence Service (KOS) in the Croatian capital city of Zagreb during the early stages of the Croatian War of Independence. It was devised as a series of terrorist attacks intended to create an image of Croatia as a pro-fascist state. Two bombings were carried out on 19 August 1991, with one at the Jewish Community Centre and a second near Jewish graves at the Mirogoj Cemetery; there were no casualties. Additional attacks targeted the national railway network and were designed to implicate the Croatian President. Operation Labrador was complemented by Operation Opera — a propaganda campaign devised by the KOS to feed disinformation to the media.
Further activities of Operation Labrador were abandoned in September, after Croatian authorities captured the Yugoslav Air Force regional headquarters in Zagreb, and confiscated documents related to the operation. The authorities took nearly a month to analyze the captured documents, allowing time for the principal agents involved in the bombings to flee. Fifteen others were arrested in connection with the attack, but they were subsequently released in a prisoner exchange. Five KOS agents involved in Operation Labrador were tried in the Federal Republic of Yugoslavia on terrorism charges and acquitted. Croatian authorities captured two KOS agents who were part of the operation and tried them along with seven other agents who were tried in absentia. Those in custody were acquitted, while those tried in absentia were convicted.
The existence of Operation Labrador was further confirmed through the testimony of a former KOS agent, Major Mustafa Čandić, during the trial of Slobodan Milošević at the International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia in 2002.
Operation Labrador was a false flag operation carried out by the Yugoslav Air Force’s Counterintelligence Service (KOS) in the Croatian capital city of Zagreb during the early stages of the Croatian War of Independence. It was devised as a series of terrorist attacks intended to create an image of Croatia as a pro-fascist state. Two bombings were carried out on 19 August 1991, with one at the Jewish Community Centre and a second near Jewish graves at the Mirogoj Cemetery; there were no casualties. Additional attacks targeted the national railway network and were designed to implicate the Croatian President. Operation Labrador was complemented by Operation Opera — a propaganda campaign devised by the KOS to feed disinformation to the media.
Further activities of Operation Labrador were abandoned in September, after Croatian authorities captured the Yugoslav Air Force regional headquarters in Zagreb, and confiscated documents related to the operation. The authorities took nearly a month to analyze the captured documents, allowing time for the principal agents involved in the bombings to flee. Fifteen others were arrested in connection with the attack, but they were subsequently released in a prisoner exchange. Five KOS agents involved in Operation Labrador were tried in the Federal Republic of Yugoslavia on terrorism charges and acquitted. Croatian authorities captured two KOS agents who were part of the operation and tried them along with seven other agents who were tried in absentia. Those in custody were acquitted, while those tried in absentia were convicted.
The existence of Operation Labrador was further confirmed through the testimony of a former KOS agent, Major Mustafa Čandić, during the trial of Slobodan Milošević at the International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia in 2002.
 
Operacija Labrador je bila operacija dezinformacije i stvaranje negativnog imiđa Republike Hrvatske. Provedena je iz centara  Jugoslavenskog Ratnog zrakoplovstva i Kontraobavještajne službe (KOS) u hrvatskom glavnom gradu Zagrebu u ranim fazama Domovinskog rata. Ona je zamišljena kao niz terorističkih napada namjerovajući stvoriti sliku o Hrvatskoj kao pro-fašističke države. Dva napada provedeni su 19. kolovoza 1991. godine, s jednim u zajednici Centra židovske sinagoge  i drugi kod židovskovg groblja na  Mirogoju, nije bilo žrtava. Dodatni napadi koji su bili ciljani su nacionalne željezničke mreže, te su dizajnirani tako da upućuju na hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana kao mrzitelja Židova i velikog nacionalistu. Operaciji Labrador je dopunjena Operacija Opera – propagandna kampanja koju je osmislio  KOS trebala je slati dezinformacije u medije.
 
Daljnje aktivnosti operacije Labrador su napušteni u rujnu, nakon što su hrvatske vlasti zarobili  regionalno sjedište  jugoslavenskog zrakoplovstva u Zagrebu, a zaplijenjeni dokumente koji se odnose na rad. Vlastima je trebalo skoro mjesec dana za analizu snimljenih dokumenata, za to vrijeme većina kosovih agenata je prebjegao. Petnaest osoba su uhićeni u vezi s napadom, planiranjem akcija  ali su kasnije pušteni u razmjeni zarobljenika. Petorici pripadnika kontraobavještajne službe JNA. Sudionicima u operaciji Labrador sudilo se u Saveznoj Republici Jugoslaviji na temelju optužbi za terorizam i oslobođeni su. Hrvatske vlasti su zarobili dvojicu  KOS agenata koji su bili dio operacije i pokušalo  se  osuditi još sedam agenata koji su nestali.  Postojanje operacije Labrador dodatno je potvrđeno kroz svjedočenja bivšeg agenta KOS, bojnika Mustafa Čandić, za vrijeme suđenja Slobodanu Miloševiću pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju 2002. godine. Hrvatski “odgovor” na operaciju Labrador.

MI HRVATI U HRVATSKOJ SMO UGROŽENA VEĆINA

 

Ivica Šola: Želim biti ugrožena manjina i od toga pristojno živjeti

Dragi Bože, upućujem ti ovu jadikovku jer si me teško kaznio. Davno, kada sam čitao Gandhija, nisam shvatio sljedeću rečenicu: “Biti manjina nerijetko je privilegij.” Moj život kao pripadnika većine u mnogim pitanjima je postao pakao: ja sam katolik, Hrvat u Hrvatskoj, bijelac, heteroseksualac.

Svi ti (većinski) identiteti za mene su nepodnošljivi, izazivaju grizodušje.

Molim Te, ako je moguće, pretvori me u crnca, pravoslavca, Srbina u Hrvatskoj, u homoseksualca ili transrodnu osobu.

Razlog je jednostavan: želim biti žrtva, želim biti ugrožen od većine i od toga puno pristojnije živjeti nego sada. Želim biti ponajprije Srbin u Hrvatskoj, ali ne bilo kakav, običan Srbin, već Pupovčev, SDSS-ov. Dragi Bože, zato molim od tebe sljedeće u trinaest točaka.

Prvo, omogući mi da kao Vojislav Stanimirović sudjelujem u okupaciji Hrvatske, vukovarsku bolnicu nazovem ustaškim uporištem, a poslije postanem za nagradu dio hrvatske izvršne i zakonodavne vlasti i pritom budem, kao vladajući, ugrožen.

Drugo, molim te dozvoli mi da silujem Hrvatice u Vukovaru i poslije aboliran šetam gradom i gledam žene koje sam silovao, da ih kao Vesna Pusić šaljem kao pripadnice većinskog naroda na gay paradu u Splitu da se iskupe za svoje silovanje solidariziranjem s drugom manjinom, homoseksualcima, koji su također stalno ugroženi.

Daj mi da sudjelujem u agresiji na Hrvatsku, pobijem i izmučim više desetaka ljudi, najviše civila, napravim 200 milijardi eura štete, napravim genocid na Ovčari i Škabrnji, a onda meni Hrvatska plaća “ratnu štetu” iz proračuna, plaća izdavačku, “kulturnu” djelatnost, nagrađuje me sa zagarantiranim mjestima u Saboru što nema nijedna od ustaških država EU-a.

Dragi Bože, daj mi da budem Srbin, kako bi mi djeca lakše dobila posao u HEP-u, Hrvatskim šumama i državnim službama jer je premalo Srba tamo, kaže Pupovac. Dragi Bože, daj mi da budem Srbin koji je huškao na rat u Glini i govorio da je ovo velika Srbija kako bih par desetaka godina poslije dočekan za nagradu sa svim državničkim posjetima, transformiravši se od četničkog vuka u “europskog Vučića”.

Dragi Bože, promijeni mi ime u Milorad da mogu nekažnjeno lagati o prekrštavanju Srba, da mogu šutjeti o sudbini dr. Šretera, Hrvata, katolika, bijelca, heteroseksulaca koji je kao većina ubijen od strane ugrožene srpske manjine.

Biti Pupovčev Srbin u Hrvatskoj je zabavno, profitabilno, nadrealistično. No, ne želim biti obični Pupovčev Srbin. Želim, kako bih bio još ugroženiji, biti Srbin transeksualac i crnac, dakle želim biti ugroženi Srbin za 21. stoljeće koji kao manjina nije ugrožen samo po nacionalnom ključu, već i spolnom, rasnom i obiteljskom, pa da u sklopu 13 točaka tražim rodno neutralne WC-e za srpske transeksualce s transrodnom antifašističkom kokardom, da kao srboafrikanac i žena nosim bradu kao transrodni četnik.

Da registriram partnerstvo istovremeno sa Stanimirovićem i Milankom Opačić kako bih njemu bio muž, a njoj supruga pa bismo izdali slikovnicu za vrtiće pod naslovom “Svi Srbi u jednom krevetu.”

A onda grom iz vedra neba i progovori Bog. “Sinko, ne znaš što pričaš i tražiš. Znaš li ti one srpske stihove: ‘Nebo je plave srpske boje, na njemu stoluje srpski Bog, oko njega anđeli srpski stoje, i služe Srbina Boga svog.’

Kako ti nije jasno da su svi ljudi na svijetu zapravo Srbi jer sam ih stvorio ja – Bog Srbin, samo govore različitim jezicima. I svi su zapravo pravoslavci, pa onda i ti. Katolici su falsificirali Bibliju. Prvi ljudi nisu bili Adam i Eva, već Šešelj i aktualna srpska premijerka Ana Brnabić. Stablo spoznaje dobra i zla zapravo je bilo balvan. Tada je počela balvan revolucija.

Laž je i da su stvoreni kao muško i žensko. Šešelj je žena zatvorena u tijelu muškarca, zbog čega mu nikada nije narasla brada, a Brnabićka kao muškarac zarobljen u tijelu žene. Ona zmija koja ih je zavela je ustaška guja o kojoj je govorio Ivo Josipović u Knessetu. Kad se moj Sin utjelovio, budući da je bio Srbin, Židovi su ga ubili, ne znajući da ubijaju svog sunarodnjaka.

I crnci su Srbi, ali su pocrnili jer su ih stoljećima ocrnjivali zbog srpskog podrijetla. Heteroseksualci su nastali uslijed istočnoga grijeha kada se iskrivila prava ljudska narav, šešeljevsko-brnabićkina. Ustaška guja još od raja je neprijatelj Srba.

Tvoj vapaj stoga je nepotreban, ti jesi Srbin, homoseksualac, crnac u potenciji i pravoslavac, a među pravoslavcima, znaš, ima svega, nađe se i pokoji kršćanin. Evanđelja su falsifikati, urota CIA-e i Vatikana, pravo Evanđelje je Memorandum SANU.

Trinaest zahtjeva Pupovca i SNV Hrvatima, bili bi nepotrebni kada bi se svi vi obratili i vjerovali Memorandumu”, zaključi Bog.

(P.S. Oprostite, ali o mantri o “ugroženost Srba” u RH kojom je i počela agresija, kao i stalnom traženju da budu država u državi, što je ostvarenje ciljeva agresije mirnim putem, ne mogu više pisati ozbiljnim jezikom, jer to što čine Pupovčevi nalik je crnom humoru, a ne odgovornoj manjinskoj politici.) CIA I VATIKAN , CIA I VATIKAN. VATIKAN, VATIKAN, VATIKAN.

PONAVLJAJTE MANTRU: VATIKAN JE KRIV ŠTA SU VAŠI POPOVI ZLOČINCI

I NA NJIMA STOJI DOBAR DIO ODGOVORNOSTI SRBIJE ZA ZLOČIN PROTIV

HRVATSKOG NARODA.

Continue reading “MI HRVATI U HRVATSKOJ SMO UGROŽENA VEĆINA”

Pogledajte ovaj popis! Zlo i naopako! — © Hrvatsko Obrambeno Štivo

I ovo je popis iz samo jedne banke! 1 Đurđa Adlešić hrvatska političarka, potpredsjednica Vlade Republike Hrvatske, HSLS 2.895.000,00 € 2 Ingrid Antičević Članica je SDP-a od 1990. godine-SDP 2.407.800,00 € 3 Željka Antunović?? bivša ministrica obrane – SDP 3.186.100,00 € 4 Mato Arlović Sudac Ustavnog suda je od 21. srpnja 2009. godine – SDP […]

via Pogledajte ovaj popis! Zlo i naopako! — © Hrvatsko Obrambeno Štivo

IRSKO HRABRO SRCE

IRISH BRAVE HEART

IRISH BRAVE HEART

Činilo se da je Thomas Crowley, taj odvažni Irac – nezaustavljiv. A onda je život okončao na minskom polju kroz koje je prolazio nakon jednog izviđanja i to onom koje je – sam postavio. Samo jedan krivi korak tijekom 28 godina ratovanja, Irca je koštao života.
“Došao sam u Hrvatsku na početku rata i imam veliku želju ostati u Hrvatskoj do konačnog oslobođenja njenog cjelokupnog teritorija, a i poslije. Hrvatsku smatram svojom domovinom, spreman sam i svoj život dati za nju. Ako Bog da, da svršetak rata dočekam živ i zdrav, ostat ću živjeti u Hrvatskoj” – napisao je 1991. u svom zahtjevu za hrvatsku domovnicu strani dragovoljac Irac Thomas Crowley koji, na žalost, nije uspio uživati u slobodnoj Hrvatskoj.
Ovaj junak IX bojne HOS-a Rafael vitez Boban, život je okončao prije 20 godina, 10.06.1995. i to od mine koju je sam postavio. Njegovi neutješni suborci i danas, nakon 20 godina kažu, “jedino tako je i mogao umrijeti. Za neprijatelja, on je bio neuništiv”. Iako Irca nema već 20 godina, itekako ga ima… Dečki iz Udruge IX bojne HOS-a Rafael vitez Boban ga ne prestaju oživljavati svojim sjećanjima na sve ono što je učinio. Jednoglasno tvrde, činio je mnogo… Osim što je bio prekaljeni ratnik, bivši SAS-ovac koji je odratovao više od polovice svog života i što je bio poznat po individualnom načinu ratovanja te vraćanju na bojište i nakon ranjavanja, Tom Crowley bio je prepoznat kao dobar i skroman čovjek nesklon hvalisanju. A imao se čime pohvaliti…
“Pokazao nam je što je umijeće ratovanja!”
– Irac je 32 godine bio u vojsci, a od toga je 28 godina ratovao. Prošao je ratišta diljem svijeta uključujući i Vijetnam. Mi smo takvom umijeću ratovanja i takvom iskustvu mogli samo sanjati. Tom nikada nije podcjenjivao neprijatelja, život ga je tome naučio. Sjećamo se, jednom je po snajperskom hitcu prepoznao da to nije srpski snajperist već ruski specijalac. Jednostavno, kroz godine ratovanja upoznao je sve metode i stilove te načine ratovanja. Moramo priznati da smo bili impresionirani, iako je Irac u profesionalnom smislu bio strog – slažu se suborci poginulog Thomasa. U razgovoru su nam, međutim, otkrili i njegovu privatnu stranu:
– Zafrkant… S njim je bilo zezanje u nedogled. Jako je volio igrati pikado, ali više od svega volio je djecu. Ma, obožavao ih je! U rijetkim trenucima odmora, kad bi stali negdje na piće, Thomas bi ugledao neko dijete, obavezno napuštao stol, kupio sladoled, igračku ili čokoladu tom djetetu, pa ga pomilovao po glavi. Iznimno je, iznimno volio djecu. Nama je to bilo zanimljivo i nespojivo sa onim što smo gledali na terenu. To nije bio taj Irac – kazuju splitski HOS-ovci.
Thomas Crowley rođen je u Manchesteru 1949. godine, a živio je u Južnoj Africi.  Kad je na CNN-u vidio snimku osječkog fiće preko kojeg prelazi tenk, spakirao se i krenuo u njemu nepoznatu Hrvatsku. Kao pripadnik HOS-a i veliki ratni znalac, činio je čuda diljem zaraćene Hrvatske od Južne bojišnice preko Škabrnje koju je sa svojih 60-tak suboraca držao 45 dana. Ostao je zapamćen i po svojim izviđanjima, te diverzijama iz kojih je nerijetko izlazio ranjavan. Činilo se da je Thomas Crowley, taj odvažni Irac – nezaustavljiv. A onda je život okončao na minskom polju kroz koje je prolazio nakon jednog izviđanja i to onom koje je – sam postavio. Samo jedan krivi korak tijekom 28 godina ratovanja, Irca je koštao života.
– Vjerojatno je bio u mislima jer je tog dana dobio stan, pa je razmišljao o selidbi. Samo dva tjedna prije smrti dobio je i domovnicu, pa je i “u papirima bio Hrvat”. Iako, u Tomu je od prvog dana kucalo hrvatsko srce – kazao nam je njegov suborac.
Velebni sprovod kakav je upriličen za Irca, pamti se i danas. Nepregledna kolona uplakanih pripadnika HOS-a, civila, poznanika i ljudi koji su samo čuli o njemu. Svi su se tog dana, prije 20 godina, željeli pokloniti irskom heroju.

IRSKO HRABRO SRCE!

 
Činilo se da je Thomas Crowley, taj odvažni Irac – nezaustavljiv. A onda je život okončao na minskom polju kroz koje je prolazio nakon jednog izviđanja i to onom koje je – sam postavio. Samo jedan krivi korak tijekom 28 godina ratovanja, Irca je koštao života.
“Došao sam u Hrvatsku na početku rata i imam veliku želju ostati u Hrvatskoj do konačnog oslobođenja njenog cjelokupnog teritorija, a i poslije. Hrvatsku smatram svojom domovinom, spreman sam i svoj život dati za nju. Ako Bog da, da svršetak rata dočekam živ i zdrav, ostat ću živjeti u Hrvatskoj” – napisao je 1991. u svom zahtjevu za hrvatsku domovnicu strani dragovoljac Irac Thomas Crowley koji, na žalost, nije uspio uživati u slobodnoj Hrvatskoj.
Ovaj junak IX bojne HOS-a Rafael vitez Boban, život je okončao prije 20 godina, 10.06.1995. i to od mine koju je sam postavio. Njegovi neutješni suborci i danas, nakon 20 godina kažu, “jedino tako je i mogao umrijeti. Za neprijatelja, on je bio neuništiv”. Iako Irca nema već 20 godina, itekako ga ima… Dečki iz Udruge IX bojne HOS-a Rafael vitez Boban ga ne prestaju oživljavati svojim sjećanjima na sve ono što je učinio. Jednoglasno tvrde, činio je mnogo… Osim što je bio prekaljeni ratnik, bivši SAS-ovac koji je odratovao više od polovice svog života i što je bio poznat po individualnom načinu ratovanja te vraćanju na bojište i nakon ranjavanja, Tom Crowley bio je prepoznat kao dobar i skroman čovjek nesklon hvalisanju. A imao se čime pohvaliti…
“Pokazao nam je što je umijeće ratovanja!”
– Irac je 32 godine bio u vojsci, a od toga je 28 godina ratovao. Prošao je ratišta diljem svijeta uključujući i Vijetnam. Mi smo takvom umijeću ratovanja i takvom iskustvu mogli samo sanjati. Tom nikada nije podcjenjivao neprijatelja, život ga je tome naučio. Sjećamo se, jednom je po snajperskom hitcu prepoznao da to nije srpski snajperist već ruski specijalac. Jednostavno, kroz godine ratovanja upoznao je sve metode i stilove te načine ratovanja. Moramo priznati da smo bili impresionirani, iako je Irac u profesionalnom smislu bio strog – slažu se suborci poginulog Thomasa. U razgovoru su nam, međutim, otkrili i njegovu privatnu stranu:
– Zafrkant… S njim je bilo zezanje u nedogled. Jako je volio igrati pikado, ali više od svega volio je djecu. Ma, obožavao ih je! U rijetkim trenucima odmora, kad bi stali negdje na piće, Thomas bi ugledao neko dijete, obavezno napuštao stol, kupio sladoled, igračku ili čokoladu tom djetetu, pa ga pomilovao po glavi. Iznimno je, iznimno volio djecu. Nama je to bilo zanimljivo i nespojivo sa onim što smo gledali na terenu. To nije bio taj Irac – kazuju splitski HOS-ovci.
Thomas Crowley rođen je u Manchesteru 1949. godine, a živio je u Južnoj Africi.  Kad je na CNN-u vidio snimku osječkog fiće preko kojeg prelazi tenk, spakirao se i krenuo u njemu nepoznatu Hrvatsku. Kao pripadnik HOS-a i veliki ratni znalac, činio je čuda diljem zaraćene Hrvatske od Južne bojišnice preko Škabrnje koju je sa svojih 60-tak suboraca držao 45 dana. Ostao je zapamćen i po svojim izviđanjima, te diverzijama iz kojih je nerijetko izlazio ranjavan. Činilo se da je Thomas Crowley, taj odvažni Irac – nezaustavljiv. A onda je život okončao na minskom polju kroz koje je prolazio nakon jednog izviđanja i to onom koje je – sam postavio. Samo jedan krivi korak tijekom 28 godina ratovanja, Irca je koštao života.
– Vjerojatno je bio u mislima jer je tog dana dobio stan, pa je razmišljao o selidbi. Samo dva tjedna prije smrti dobio je i domovnicu, pa je i “u papirima bio Hrvat”. Iako, u Tomu je od prvog dana kucalo hrvatsko srce – kazao nam je njegov suborac.
Velebni sprovod kakav je upriličen za Irca, pamti se i danas. Nepregledna kolona uplakanih pripadnika HOS-a, civila, poznanika i ljudi koji su samo čuli o njemu. Svi su se tog dana, prije 20 godina, željeli pokloniti irskom heroju.
 



THE BAD WAR

THE BAD WAR

 

Goran Burazer DALI ŽIVIMO U MATRICI

Malo se toga promijenilo u vanjskom obliku masonstva od Mozartova doba do danas. To je još uvijek isključivo tajna udruga pažljivo odabranih obreda i simbolike izvedene iz srednjovjekovnog cehovskog udruženja, koja se temelji na drevnim grčkim i egipatskim misterijima. Kult slobodnog zidarstva i masonstva iz 18. stoljeća potječe iz srednjovjekovnih zidarsko-klesarskih cehova. U 17. stoljeću obredi i simboli drevnih vjerskih i viteških redova dodani su onima koji se povezuju s obrtničkim cehovima. Prva velika loža utemeljena je u Engleskoj 1717. godine u želji da bude način stjecanja iskrenog prijateljstva među osobama koje bi inače vječno morale ostati na razdaljini. Masonstvo u Engleskoj nije bilo politička sila i bilo je povezano s kršćanstvom, no kad se 1725. proširilo u Francusku, povezalo se s idealima koji su navještali revoluciju 1789. godine. Stoga je papinskim bulama 1738. i 1751. masonstvo zabranjeno, ali pridržavanje tih zabrana u rimokatoličkim državama ovisilo je o tome koliko je poglavar pojedine države bio za masone ili protiv njih. U Austriji je carica Marija Terezija isprva dopuštala masone, vjerojatno zato što je njezin suprug Franjo od Lotaringije bio član tog reda. Bila je ipak sumnjičava prema masonskim aktivnostima i priča se da je jedanput ušla u masonsku ložu prerušena u muškarca. Drugom je prigodom naredila svojim vojnicima da provedu raciju u loži koje je član bio njezin suprug. Nakon njegove smrti zabranila je rad mnogim ložama, dok su druge nastavile djelovati u tajnosti. Nakon što je umrla 1780. godine, njezin znatno liberalniji sin Josip II. ukinuo je papinsku zabranu i gotovo bio sklon masonstvu. Na početku njegove vladavine masoni su bili rasprostranjeni i većina bečkih intelektualaca, uglavnom katolika, pripadala je redu. I zaista, u tom je razdoblju bilo pomodno biti mason. Masonski red pratilo je toliko publiciteta i razmetljivosti da je to graničilo sa smiješnim. Masonske pjesme skladale su se, objavljivale i pjevale posvuda. Masonski simboli visjeli su na lancima za džepne ure; i novi i stari članovi darivali su damama bijele rukavice, a razni modni predmeti bili su kršteni slobodno zidarski. Zbog širenja revolucionarnih ideja iz Francuske i nastanka raznih drugih društava, poglavito Rosenkreuzera i iluminata, promijenio se odnos prema masonima.
U Bavarskoj su iluminati/prosvijetljeni ovladali u nekoliko masonskih loža. Oni su zastupali dalekosežne društvene promjene te, iako nisu bili revolucionari ni antiheretici, vlasti su ih, a osobito Katolika crkva, željeli ukinuti. Godine 1784. kampanja predvođena jezuitima, uz potporu Rosenkreuzera, završila je progonom iluminata i zabranom rada svih tajnih društava. Bavarska je vlada prisiljavala austrijskog cara Josipa II. da zabrani iluminate u Austriji. To je on odbio, no uveo je nadzor rada osam bečkih loža, koje je želio smanjiti na najviše tri. Stvorene su dvije lože, Istina i Novookrunjena nada. Poslije njegove smrti pojačano se progoni masonski red, sto je završilo vladavinom terora u doba Franje II. i njegova kancelara Metternicha. Naposljetku, zabranjena su sva tajna društva, pa je u Austriji između 1808. i 1918. biti mason postalo protuzakonito.

Kad je Mozart pristupio masonskom redu, veselio se mogućnosti razmjene ideja sa slobodoumnim ljudima. Bez sumnje je volio masonske gozbe i koncerte, a privlačili su ga i tajanstveni obredi, jer je oduvijek uživao u šiframa i zagonetkama.
No, najviše su ga oduševljavala masonska čovjekoljubiva načela, koja je provodio do kraja života. Mozartovo obraćenje na masonstvo nije bilo iznenadno; od djetinjstva je imao veze s tim redom. Kao jedanaestogodšnjaka od vodenih kozica ga je liječio dr. Wolff, ugledni mason. Godinu poslije, Mozartova obitelj je u Beču upoznala dr. Antona Mesmera, proslavljena hipnotičara, također masona, u čijem je vrtu izvedena Wolfgangova prva opera Bastien i Bastienne. Kad je Mozart imao 17 godina, vodeći bečki pisac Tobias von Gebler, mason i iluminat, zamolio ga je neka sklada glazbu za njegovu dramu Thamos kralj Egipta, u kojoj se prikazuju masonski obredi i simboli. Nakon nekoliko godina drugi mason i iluminat, Otto von Gemmingen, zamolio je Mozarta glazbu za melodramu s egipatskom temom nastalu prema Voltaireovoj drami Semiramide. I tekst i glazba, nažalost, izgubljeni su, ali se zna da je masonsko značenje djela toliko oduševilo Mozarta da je glazbu ponudio napisati besplatno. Gemmingen je bio veliki meštar lože Dobročinstvo, u koju je Mozart primljen u prosincu 1784. godine, iako je vjerojatno da je bio prisutan sastancima salzburških iluminata u planinskoj špilji blizu Salzburga puno prije nego se odlučio za taj korak. To romantično mjesto zasigurno je ostavilo dubok trag u mladom skladatelju, jer poslije njegove smrti udovica Constanza govorila je kako je planirao osnutak tajnog društva pod nazivom Špilja. Mozart je silno uživao u društvu ljudi koji su, želeći skladati ili uživati u glazbi, zaboravljali svoj položaj u društvu, stoga su ga neobično privlačili masonski ideali bratstva i čovjekoljublja. Kad je Mozart 1781. godine iz Salzburga otišao u Beč, ubrzo se sprijateljio s mnogim masonima, uključujući vodećeg člana iluminata, znanstvenika i pisca Ignaza von Borna. Suvremenici su smatrali kako je upravo Born poslužio kao model za lik Sarastra, mudrog svećenika boga Sunca u Čarobnoj fruli. Nadalje prema nekima Kraljica noći bi mogla biti upravo neprijateljska Marija Terezija; a eminentni znanstvenik i masonski aspirant, dobri junak Tamino bio bi Car Josip, a junakinja Pamina, sam austrijski puk.
Zanimljivo je da je Born bio stručnjak za egipatske misterije i vjerojatno pomogao Mozartu savjetima u svezi s obrednim prizorima ove opere. Born je bio osnivač i veliki meštar lože Stvarni sklad, sestrinske lože Dobročinstva, a njezini članovi bili su mnogi vodeći bečki intelektualci – pisci, umjetnici, znanstvenici i glazbenici. Mozart je često bio na tim sastancima i tamo je promaknut u drugi stupanj 1785. godine uz uobičajene obrede. Joseph Haydn je, vjerojatno pod utjecajem prijatelja Mozarta, zatražio članstvo u loži, rekavši kako mu je najiskrenija želja postati član tog reda zbog njegovih čovjekoljubivih načela. U travnju 1785. i Mozartov otac Leopold primljen je u ložu Dobročinstvo, a na drugi je stupanj promaknut u loži Stvarni sklad. Mozart je u povodu toga napisao pjesmu Putovanje kolege slobodnog zidara. Ta je pjesma bila prva od mnogih djela koja je Mozart napisao za bratovštinu nakon što je postao mason, iako već i nekoliko njegovih ranijih radova, poput nedovršene kantate Himna suncu, izražava masonske zamisli.Glazba je masonima bila značajna, jer su vjerovali da širi dobre misli i slogu među članovima. Sastanci bi počinjali i završavali jednostavnom pjesmom u narodnom duhu, najčešće sastavljenom od tri dijela uz pratnju orgulja i uvijek pisanom za muške glasove. Masoni su se služili osobitom glazbenom simbolikom za označavanje dijelova obreda. Broj tri je važan za masone – tri udarca kojima bi kandidat za uvođenje u ložu pokucao na vrata, prikazivani su ritmičkim motivom triole. Parovi legatom povezanih nota predstavljali su bratstvo.
Mozart je vješto iskorištavao te simbole da pojača učinak te ih je razrađivao pridajući im veću dubinu i izražajnost. Među njegovim najpopularnijim masonskim djelima bila je kantata Masonska radost, koju je skladao u počast Ignazu von Bornu odlikovanom carskim odličjem zbog otkrića s područja metalurgije. Potkraj 1785. Mozart je napisao dvije pjesme za svoju ložu Novookrunjena nada, utemeljene u skladu s carskom uredbom. Osim preustrojstva bečkih loža, car je naredio da se zapisnici sastanaka i popis članova redovito podnose policiji. Te promjene nisu bile prihvaćene bez nesuglasica te su mnogi istupili iz loža. Mozart se pridružio loži Novookrunjena nada čiji je veliki meštar bio njegov stari prijatelj Tobias von Gebler. Dvije njegove pjesme, Za otvaranje lože i Za zatvaranje lože, hvale nove vođe i izražavaju nadu u budućnost masonstva. Nažalost, njegove nade se nisu ostvarile. Kružile su glasine kako su iluminati podupirali revolucionarne ideje iz Francuske, pa je uhoda i prokazivača bilo posvuda. Bilo je zaplijena knjiga i uhićenja, uništavani su mnogi dokumenti iz tog razdoblja, pa i neka Mozartova pisma. Pojedina su ipak sačuvana, primjerice pismo ocu neposredno prije njegove smrti 1787., u kojemu ga Mozart potiče da, u skladu s masonskim učenjem, smrt doživljava kao čovjekova najboljeg prijatelja. Mozart je često pomogao kolegama masonima, čak i kad je sam bio u oskudici. Često je nastupao na dobrotvornim koncertima kako bi im pomogao, a prihod od objavljivanja svoje masonske kantate Masonska radost dao je siromašnim masonskim kolegama. Poslije 1785. Mozart više nije pisao masonsku glazbu do posljednje godine svojega života 1791. kada je napisao puno vedrih i samosvjesnih remek-djela. U nekoliko djela iz tog razdoblja prepoznaju se masonski utjecaji, osobito u Čarobnoj fruli. Iako se libretto Čarobne frule pripisuje producentu Schikanederu, danas je ipak više uvriježeno mišljenje da je veliki utjecaj imao i Giesceke, prijatelj i drug Goethea i Schillera, koji je vjerojatno želio ostati anoniman zbog političkih razloga.
Još dva djela napisana u posljednjoj godini njegova života izražavaju istu čovjekoljubivu poruku. Još dok je radio na Čarobnoj fruli, Mozart je dobio neobičnu narudžbu od hamburškog trgovca, masona Franza Ziegenhagena, sljedbenika Rousseaua, koji u svojoj knjizi izriče pretpostavku kako bi društvo utemeljeno na ravnopravnosti rasa, vjera i spolova moglo ostvariti sreću ljudskog roda u svijetu bez neimaštine i rata. Želio je osnovati koloniju pokraj Hamburga kako bi svoje zamisli proveo u djelo te je zamolio Mozarta neka mu napiše kantatu koja će se pjevati na sastancima u toj koloniji. Mozartovo posljednje dovršeno djelo je Mala masonska kantata, skladana u studenome 1791. za otvaranje novog hrama lože Novookrunjena nada. Sam je ravnao izvedbom, a djelo je primljeno s oduševljenjem. Poludjeli su za mojom kantatom! Kad ne bih znao kako sam napisao i bolje stvari, pomislio bih da mi je to najbolje djelo! Nažalost, Mozart nije uspio uživati u njezinu uspjehu jer je ubrzo, 5. prosinca 1791., umro.
Tko nije znao za njega? Tko ga nije poštovao? Tko ga nije volio? Našega časnog brata Mozarta. Bio je marljiv član našeg reda. Bratska ljubav, miroljubivost, zauzimanje za plemenita načela, dobročinstvo te pravi, iskren osjećaj zadovoljstva uvijek kad bi svojim talentom pomogao nekome od svoje braće, bila su njegova najvažnija obilježja, riječi su njegovih kolega masona.

 

 

Mistična simbolika u Mozartovoj Čarobnoj fruli

Mozart i Schikaneder, prijatelj slobodni zidar iz druge lože, utjelovili su mnogo od slobodno zidarskog učenja i simbolizma u svojim operama. Upotreba simbola i određenih scena, po mnogima daje direktan uvid u neke obrede slobodnog zidarstva, kojih je namjera možda bila dati suptilan prikaz uzvišene svrhe toga udruženja. U najmanju ruku je moguće da je to služilo kao neka vrsta obrane ideja slobodnog zidarstva.
Pronalazimo da je broj tri imao duboko značenje za slobodne zidare. On se konstantno ponavlja tijekom Čarobne frule: tri dame, tri dječaka, tri hrama i tako dalje. U Schikanederovoj produkciji iz 1794., prikazano je u početnoj sceni kako tri dame ubijaju zmiju i rasijecaju je na tri dijela. Unutarnji ključ opere sniženi E (aroma vrline, plemenitosti i spokoja) je Mozart često upotrebljavao za svoje masonske kompozicije zbog njegova potpisa od tri sniženja. U uvertiri se ističe trostruko ponavljanje slobodno-zidarskog mota (kratko-dugo-dugo), također i u II činu opere.
Slobodno-zidarski po svojem porijeklu su i natpisi na tri hrama: “Mudrost”, “Razum”, i “Priroda”. Slobodni zidari u publici će prepoznati i simbolični oklop čuvara za vrijeme Taminovih inicijacijskih izazova te simbole zemlja-zrak-voda-vatra u samim izazovima. No tu su i srebrno koplje dama, Papagenov zlatni lokot, Sarastrova kočija u obliku lava, Taminova nesvjestica nalik smrti, te poraz Kraljice noći od strane snaga svjetlosti.
Brigid Brophy, u svojoj odličnoj studiji ‘Dramatičar Mozart’, ukazuje na vezu između slobodno zidarskih praksi s Eleuzinskim misterijima i Orfičkim mitovima antičkog svijeta. Ona dokumentira veliki dug libretta noveli Jeana Terrasona Život Sethosa, objavljenoj u Parizu 1731. Tvrdeći da je prijevod starog Grčkog izvornika, ova knjiga pripovijeda inicijaciju svojeg egipatskog junaka u misterije Izide. Kako gđa. Brophy zaključuje, “Terrasson eksplicitno ne povezuje svoje misterije Izide sa slobodnim zidarstvom (uostalom to se od njega i ne očekuje); ali postoji očigledna veza po kojoj su možda slobodni zidari posudili neke uvide za svoje obrede iz Terrassonova zamišljenog Egipta”.
Mozart i Schikaneder su također bili upoznati s djelima Shakespearea. J. Liebner je zabilježio mnoge fascinantne paralele između Čarobne frule i Shakespearove Oluje. Sarastro, kontrolirajuća snaga opere, sličan je liku Prospera u Oluji. Svaki planira ujedinjenje dvoje izabranih ljubavnika, ali čini taj put teškim kako bi ojačao njihovu vezu. Monostatos i Caliban su vrlo slično osmišljeni, simboli naše niže prirode koja se treba nadići i odbaciti. Nesvjetovna nevinost trojice dječaka nalazi svoj kontrapunkt u Arielu, Prosperovom veselom slugi i glasonoši.
Svako nadolazeće doba promatralo je Čarobnu frulu na neki svoj način, i svaka od tih interpretacija ima svoju valjanost. Bila ta opera viđena kao bezbrižna fantazija, prosvijetljena alegorija, prikriven slobodno zidarski obred, ili izgubljena bitka za žensku ravnopravnost, ona uvijek nanovo priča o magiji i sazrijevanju svake slijedeće generacije.aspalatos.blogspot.hr

– 6D8E123C266AD86CAA73FF32C3059D0A